Bijesni i frustrirani

Stanje u Port-au-Princeu, glavnom gradu Haitija, nakon katastrofalnog potresa, došlo je do kritične točke. Nema, trenutačno je jedini odgovor koji bilo tko na otoku može dati bilo komu koji očajan traži ono najosnovnije, pomoć. Hrane više nema, za vodu se čeka u dugim redovima, mrtvi se gomilaju na ulicama koje postaju masovne grobnice, milijuni povrijeđenih nemaju nikakva izgleda za skoru njegu, ljudi u ruševinama traže već treću noć smještaj, dok se ulice nekadašnjega grada pretvaraju u bojno polje gdje razno razni kriminalci preuzimaju glavnu riječ. Nakon prvog šoka i strpljenja naroda koji je, nažalost, naviknut na teškoće i neimaštinu te solidarnosti, kako dani prolaze stanje se drastično mijenja. Bijes i frustracija u tako bezizlaznoj sitaciji rastu! Ljudi se osjećaju prepušteni užasu posljedica prirodne katastrofe.

Prema posljednjim podacima UN-a, koji se stalno mijenjaju, 10 posto glavnoga grada Haitija potpuno je razoreno, više od 50 000 ljudi je poginulo, 300 000 traži bilo kakav krov nad glavom, a procjenjuje se da je oko tri milijuna ljudi ozlijeđeno!

Tim ljudima, preživjelima treba sve i to odmah! Svaki izmučeni Haićanin koji se javlja u raznim programima svjetskih TV i radijskih postaja moli za pomoć, za život. Naime, sami si ne mogu pomoći, te 100 posto ovise o međunarodnoj zajednici. Na prve vijesti o katastrofalnom udaru svijet je reagirao: hrana, lijekovi, osoblje, službe spašavanja, novac.

Pomoć stiže, ali... mnogima će, kad stigne, to biti prekasno. Vrijeme nije na njihovoj strani! Naime, bolnice su razrušene, liječnika, medicinskog osoblja nema ni približno dovoljno, a sva pomoć pa tako i medicinska može stići na jedan jedini aerodrom koji kvalitetom, tvrdi se, odgovara, u dobrom je stanju! To se ne može reći za okolne ceste koje su razorene jednako kao i luka. Stoga je očaj onih koji čekaju i te kako razumljiv. Objašnjenja da se tone pomoći ne mogu prihvaćati i istovarivati brže nego se to čini mala su utjeha.

Malena siromašna zemlja doživjela je udar od kojega će se teško oporaviti. Nakon godina nestabilnosti, rata, diktature, ondje su i mirovne snage UN-a, gospodarstvo je ostalo jedva u naznakama. Nezaposlenost je kronično stanje na tome karipskom otoku. Iseljavanje u SAD ili druge karipske države mnogima je bio jedini izlaz.

Infrastruktura se i prije potresa gotovo raspala. Nisu bili u stanju nositi se s posljedicama stalnih tropskih oluja, osim konstatiranja da su dodatno osiromašili. Trgovina drogom jedino cvate i zahvaljujući njoj korupcija se ukorijenila u sudstvu i policiji. To je bio Haiti prije 7 stupnjeva Richtera! Tko je ikad razmišljao, a još manje investirao u sigurnu gradnju, u razvijenim zemljama gdje se također događaju potresi, ni sada a ni ubuduće na Haitiju neće biti od pomoći. Kada prođe prvi veliki val pomaganja, ljudi će biti prepušteni sami sebi. Osim UN-a i nekih humanitarnih organizacije, kao i do sada, nitko se njima neće baviti. Svjetska banka i Monetarni fond i onako znaju njihovu osobnu iskaznicu. Ostati će povremena lamentiranja o tome kako u današnjem prebogatom svijetu nitko ne bi smio biti ostavljen u bijedi...

Sjećam se kada sam prije mnogo godina boravila u Nikaragvi. Prošlo je tada više od 20 godina nakon katastrofalnog potresa koji je pogodio 1972. glavni grad Managuu. Potres je bio snage 6,5 Richterove ljestvice. Razorio je gotovo cijeli grad pri čemu je poginulo 10 000 ljudi. Visoke zgrade, tvrdili su svjedoci, rasule su se kao da su bile od pijeska. 15 godina nakon katastrofe grad se i dalje činio razrušenim. Mnogo toga je nedostajalo, siromašna zemlja, nije se gradilo. Dvije su zgrade dominirale pejsažom: zgrada vlade i hotel Intercontinental namijenjen strancima.

Sve ostalo unedogled bile su prizemnice, neke doslovce sklepane od svega i svačeg i gotovo sve kuće s limenim krovovima. To je jedino što su sami ljudi mogli učiniti kao zaštitu od mogućih budućih udara. To da su to tropi i da su danju vrućine nesnosne, nije bilo primarno. Bila je to također zemlja koja je prolazila nasilja, pobune, ratovanja, prevrate... Politika je bila uvijek na prvome mjestu raznim snagama u Nikaragvi, a izvan nje također ovisno o obojenosti domaće politike odlučivalo se ima li ili ne izgleda za "investiranje". Sudbina Haitija, čini se, unaprijed je određena, kao i ona mnogih drugih siromašnih zemalja u svijetu.