Je li Tony Blair doista vjerovao u ono što sada govori?

Trebalo je vremena, gotovo sedam godina, da Tony Blair, bivši britanski premijer, jedan od pokretača rata u Iraku, sjedne javno pred istražnu komisiju u Londonu. Akter jedne od prilično mračnih stranica u novijoj povijesti stigao je "zorom ranom" na saslušanje, kako bi izbjegao demonstrante, sve one koji se ni prije sedam godina, a ni danas ne mogu pomiriti s odlukom koja je stajala života mnoge vojnike, razorila jednu zemlju i sustav do kraja, angažirala golema sredstva, a sada se još ne vidi kraj, točnije, kako se iz svega izvući. Časno? Tu riječ rijetko tko spominje jednako kao ni pobjedu u ratu po izboru, s posljedicama o kojima pokretači nisu dovoljno razmišljali. One su se, jednostavno, dogodile!

Sir John Chicot, koji predsjeda britanskom istražnom komisijom, satima pokušava utvrditi što je premijer znao kada je donio tako važnu odluku: pridružiti se Americi u rušenju režima u Iraku. Zašto pred parlamentom nije bio jasan u traženju jedino UN rezolucije i mirna puta rješavanja krize? Nije želio riskirati, jer Sadam Husein je bio nepredvidljiv vođa, i u tome ga je parlament podupro, tvrdi danas Blair. Sankcije nisu pomogle i moralo se nešto učiniti!

Podsjetimo se da je u travnju 2002., kada je 11. rujna dominirao svim svjetskim temama, Blair upozorio na Sadamovo oružje za masovno uništenje. Kada ono nije pronađeno, postavilo se pitanje obavještajnih podataka koji su korišteni kako bi se opravdao ulazak u rat.

Ne zaboravimo da je Tony Blair bio čvrsto uz Georgea Busha za zajedničku akciju u Iraku, iako je u svojoj državi time izazvao najveće ikad održane proturatne demonstracije. U ožujku 2003. britanski vojnici pridružili su se američkoj invaziji na Irak, bez obzira na to što UN to nije podupro.

Sve što danas bivši premijer ne odgovara jasno na temeljno pitanje milijuna njegovih sunarodnjaka: Zašto smo sudjelovali u ilegalnoj invaziji na drugu zemlju?

Naime, iz svega što je do sada Tony Blair izjavljivao nije jasno je li oružje za masovno uništenje bilo odlučujuće za odlazak u rat. Jednako tako neodgovoreno ostaje kada je, naprimjer, postao svjestan da je nepouzdan izvor, koji mu je tvrdio kako Sadam može aktivirati za 45 minuta svoje kemijsko naoružanje? U nizu i pitanje svih pitanja: smatra li Tony Blair da je nakon smrti mnogih britanskih i savezničkih vojnika, ali i mnogo većih žrtava Iračana, rat bio opravdan?

Ovo je inače treće svjedočenje najodgovornijeg Britanca u to vrijeme, za uvlačenje britanskih snaga u rat. Razlika je što su prethodna dva bila iza zatvorenih vrata. U međuvremenu postalo je jasno da ni jedna vrata nisu dovoljno čvrsta da sakriju činjenice, bez obzira na to koliko je za njihovo objavljivanje trebalo vremena. Podsjećam da je s takvim tankoćutnim darom prosuđivanja i zapažanja Tony Blair našao prikladnim, prije nekog vremena, povjerovati kako može biti i čelni čovjek EU-a!

Činjenica je da se na kraju svaka istina otkrije, bez obzira na to koliko ona neugodna bila. Političari bi toga trebali biti svjesni u svakom trenutku, a pogotovo kada postoji opasnost kolektivnog zaluđivanja temeljenog nekim tvrdnjama, nekih službi, nekih postupaka.

Na kraju u slučaju Iraka, tko je komu što rekao, tko je varao, a tko se nadao probitku iz određenih poteza manje je važno! Nakon sedam godina, razorena zemlja teško se ponovno spaja u državu, te ostaje golem problem sam sebi. Strani vojnici će otići, manje slavno nego kada su došli, prepuštajući kaotično poslijeratno planiranje Iračanima, naravno, uz sudjelovanje stranih kompanija, koje su rat i više nego dobro iskoristile!