Nervoza

Dugo se govorkalo, neslužbeno najavljivalo i onda je napokon i službeno objavljeno: američki predsjednik Barack Obama sastat će se s tibetanskim duhovnim vođom Dalaj-lamom za vrijeme njegova skorog posjeta Washingtonu. Već je početno govorkanje o njihovu mogućem sastanku u Pekingu izazvalo nervozu koja se pojačala kada je napokon objavljen datum susreta: 18. veljače.

Podsjetimo da je za vrijeme prošlogodišnjeg službenog posjeta Baracka Obame Kini najavljena takva mogućnost. Naime, američki predsjednik, koji se zauzima u svim međunarodnim segmentima za nov početak i suradnju, izrazio je želju da se brzo obnove razgovori između Pekinga i predstavnika Dalaj-lame.

Diplomatski korektno, osim uporabe riječi brzo. Ako netko ne voli da ga se požuruje, onda su to Kinezi. Vrijeme je za njih, čini se, neka druga kategorija od one koja se rabi na zapadu. Žurno prevedeno na službeni kineski može biti i desetljeće ili više... To je vidljivo i u promjenama koje se događaju u toj golemoj zajednici. Nema više potresa tipa kulturne ili neke druge revolucije, ali ni promjena koje bi uzdrmale partijske temelje i načela njezine politike. U to ulaze i rješenja pitanja Tibeta i Tajvana, za Ameriku tema stalnih rasprava. Kada će se to dogoditi, Peking, koji je davno nadrastao Zabranjeni grad, ne opterećuje u dnevnoj domaćoj politici. To su unutarnje stvari Kine i on to ne namjerava i ne želi rješavati na razini međunarodne zajednice, a pogotovo ne požurnicama.

A ta međunarodna zajednica svako malo podsjeća Kineze da očekuje rješenje tih dvaju problema navodeći niz razloga od kršenja ljudskih prava, sigurnosti regije i šire. U prošlosti Kinezi su prelazili preko toga šutke ili uputili kao i sada prosvjed. Što se mijenjalo: oni koji su im bili sugovornici u svijetu.

Svi američki predsjednici zadnjih 20 godina sastali su se s Dalaj-lamom. Nobelovac za mir svojim nastupom i zauzimanjem za mir i autonomiju Tibeta otvara mnoga vrata, jedino ne i ona za sastanak sa službenim kineskim vlastima. On tvrdi da želi stvarnu autonomiju Tibeta te da se "klima u Kini posljednjih 60 godina promijenila i da će se promjene nastaviti". Peking uporno ponavlja da tibetanski duhovni vođa želi neovisnost i stoga je opasni separatist.

Tko koga ne razumije i zašto znaju samo oni, a ostalima je jasno da to što sada postoji u Tibetu nije rješenje već privid rješenja. U državnim poslovima to je jednako opasno kao i otvoreni sukob jer stalno tinja nezadovoljstvo naroda koji smatra da je pogođen postupcima centralnih vlasti.

U gigantskim promjenama Kine, jednog dana i to će doći na dnevni red, bez nervoznih upozorenja o Tibetu kao dijelu Kine i da će Dalaj-lamin sastanak s bilo kojim političarem u svijetu pa tako i američkim predsjednikom naštetiti odnosima između dviju zemalja.

U konkretnom slučaju gotovo ritualna retorika, dalje od toga i neće ići, jednostavno zato što i Kina i SAD trebaju međusobnu suradnju, ali i povremeno dokazivanje da nikakav pritisak izvana neće mijenjati njihova stajališta i odluke.