Svi žele premijersko mjesto!

Svi žele premijersko mjesto, jedina je činjenica, a izvjesno je da je sve neizvjesno! A to je u parlamentarnoj demokraciji gdje birači imaju glavnu rijeć, moguće! Tako je objasnio situaciju dan poslije britanskih parlamentarnih izbora dosadašnji premijer Gordon Brown.

U dugo čekanom nastupu pred vratima Downing streeta Brown je pokušao biti ne stranački vođa, već političar pozivajući na nacionalni interes, gospodarstvo, nabrajajući sve važne sastanke koji su u tijeku i najavljujući nužnost pravednijeg izbornog sustava o kojem bi građani trebali odlučiti na referendumu. Podsjećam da se Gordon Brown tome do sada žestoko protivio! Istodobno, svjestan situacije te odgovarajući na vlastioi pitanje: gdje smo?, odgovara: Moramo doći do parlamentarne većine! Stoga neka torijevci i liberalni demokrati prvi razgovaraju, a on će čekati. Ako se ne dogovore, onda nastupa on!!!! Sve su opcije prema Brownu otvorene. Ostavku nije spomenuo ni u naznakama.

Naime, ni jedna od triju vodećih stranaka nije postigla ono što je očekivala. Konzervativci su dobrano ostali prekratki da bi imali većinu u palamentu, a to je važno za stabilno odlučivanje. Laburisti pogotovo zaostaju u utrci, a liberalni demokrati s brojem svojih mjesta ostaju igračem na kojeg i jedna i druga strana mora računati. Ta pozicija daje jedino Nicku Cleggu mogućnosti igrača za velika pregovaranja.

Birači su time dali jasnu poruku - nisu zadovoljni onim što su imali, ali ni previše onim što mogu očekivati. Posao nije završen, oči su sada uperene u kraljicu od koje onaj koji namjerava formirati vladu mora dobiti za to dopuštenje.

Dosadašnji premijer Gordon Brown, prema ustavnom zakonu, ima pravo prvi, ako je u mogućnosti, ponuditi kraljici sastavljanje nove vlade. Ako nije, onda mora ponuditi ostavku!

Svi koji poznaju Browna uvjereni su da će on učiniti sve, što i čini, kako ne bi morao napustiti Downing street 10. Svoju će ulogu odigrati do kraja bez obzira na to što ga protivnici na izborima David Cameron i Nick Claigg upozoravaju da je izgubio! Problem Camerona je da nije dobio čistu većinu, te sada mora pričekati razvoj situacije. Mladi vođa opozicije za to nema strpljenja. Zna da vodi i da je gubitničku stranku koju je malo tko podupirao, za pet godina doveo do pobjede, no pobjede u kojoj će morati startati s kompromisima, jer liberalni demokrat Nick Craigg neće tek tako prihvatiti poziv torijevaca iako je uoči izbora istaknuo da vlast treba formirati onaj koji ima većinu. Tu nije kraj, naime, ako i kada se dogovore, o tome treba upoznati stranke i vidjeti njihovu reakciju na koalicijsku vladu!

Podsjećam da je u nekim pojedinostima Nick Craigg u opoziciji Davidu Cameronu. Riječ je o EU, s kojom liberalni demokrat želi jače veze što kod torijevaca može izazvati samo užas. Ostaje i pitanje imigranata, na kojemu su se lomila koplja birača. Treba li zatvoriti slobodan protok ljudi, birati koga i ot- kuda da ili ne?

Što reći o Gordonu Brownu na kraju, za koji i on sam, kada je sam, zna da je blizu, a da već ovih dana nije spominjano? Kao svaki političar, uvjeren je da je radio samo najbolje za svoju zemlju, pogotovo u gospodarstvu gdje uporno podsjeća na rezultate koje je ostvario kao ministar financija u vladi Tonyja Blaira, a nastavio poslije kao premijer. Prečuo je često upozorenja iz vlastitih redova, a pogotovo iz protivničkih: da su sve teškoće i nastale iz tih njegovih ranih i kasnijih radova! Stoga mu ne daju zasluge za izlazak iz krize koju je sam stvarao. Nije u tome Brown iznimka! Političari, diljem svijeta, nevjerojatnom lakoćom zaboravljaju na uzročno-posljedične veze svojih postupaka, ako im se samo ponovno osmjehne vlast. Dovoljno je da se i mi okrenemo oko sebe, primjeri su tu!

Britansko gospodarstvo, nije na čvrstim nogama, tvrde analitičari Economista. Budžetski deficit u odnosu na gospodarstvo gotovo je jednako veliki kao i grčki, javni sektor je i veći, što predstavlja tempiranu bombu koju Brown ostavlja nasljedniku.

Zbog karaktera, ali i postupaka Gordon Brown zaradio je usporedbe sa Staljinom i bespomoćnim komičnim likom Mr. Beana. Naslijedio je mjesto od Tonyja Blaira 2007., kada je stranka i vlada počela posrtati. Preživio je nekoliko pokušaja unutarnjih udara za smjenom i doživio da mu to na kraju kažu i birači: ne ti!

13 godina laburističke vlade završilo je s Brownom daleko od onoga davnog gotovo nogometnog slavlja kada je u Downing street prvi put ušao Tony Blair i njegovi novi laburisti. Ostarjeli su brzo!