2000 ubijenih?

Privremena predsjednica Kirgistana Roza Otunbayeva, najblaže rečeno, potvrdila je danas najcrnje od crnih prognoza o broju ubijenih u najgorim etničkim sukobima koji se pamte u zemlji. Prema najnovijim informacijama to bi moglo biti 2000 ljudi, što je deset puta više od do sada objavljivanih službenih podataka. Naime, službeno se tvrdilo da je ubijeno nešto više od 190 ljudi u borbama koje su izbile između Kirgiza i Uzbeka, u području dvaju gradova -Osha i Jalalabada. Teško je da će se točan broj ikada utvrditi jer obitelji odmah pokapaju mrtve.

Privremena predsjednica Otunabayeva, koja pokušava konsolidirati vlast, prvi put je obišla zaraćeno područje, točnije, posjetila je Osh, potaknuta kritikama da njezina vlada premalo čini i loše se nosi s novonastalom krizom. Grad na jugu zemlje zahvaćen nasiljem regionalno je središte smješteno u plodnoj dolini zvanoj Fergana.

Većinsko stanovništvo su Kirgizi, a Uzbeci su manjina - čine oko 15% od 5
milijuna stanovnika. Područje je to u kojemu kriminal i korupcija idu ruku pod ruku, a Kirgizi zagovornici bivšeg predsjednika imaju znatan utjecaj. Uzbeci su stali na stranu privremene predsjednice. Dovoljno za sukob ako već nije oko podjele plijena jer ovdje se afganistanska droga usmjerava prema svjetskim tržištima. Tvrdi se da su zapravo sukobi lokalnih bandi prerasli u optužbe o otimanju zemlje, itd., itd., i zatim u otvoreni rat.

U takvoj situaciji privremena predsjednica mogla je ponuditi samo uvjeravanja da će sve učiniti da se nasilje zaustavi a grad obnovi. Kako, to je drugo pitanje. Njezini pozivi Rusiji da vojno pomogne ostali su bez odjeka. Moskva je, poučena iskustvima iz prošlosti, ostala pri nuđenju humanitarne pomoći, ali i tehničke u potrazi za onima koji su pokrenuli nasilje.

Nemiri su počeli prošli tjedan, dva mjeseca nakon što je smijenjen dotadašnji
kirgistanski predsjednik Kurmanbek Balkiyev, kojeg sadašnja vlada optužuje za poticanje sukoba. Tko je i što potaknuo, u ovome trenutku onima koji bježe iz svojih domova, kao u nizu sličnih situacija, nije toliko važno koliko pronaći siguran krov nad glavom, spasiti što se spasiti da.

Naime, predstavnici Crvenog križa na terenu tvrde da se u Kirgistanu događa kriza golemih razmjera s nedostatkom najosnovnijih potrepština: hrana, voda, ljekovi, šatori! Uz brojne žrtve izvjesna je i glad, baš kao i nesigurnost i strah što može donijeti sutra, a sve to stvara goleme teškoće ne samo za lokalne zajednice već i za bolnice i obitelji.

Riječ je trenutačno o 400 000 ljudi raseljenih na sve strane, od njih je 10% bez ikakvog skloništa. Svjedoci tvrde da se bježalo bosonogo, nije bilo vremena za
traženje obuće. Po etničkoj pripadnosti oko 80 000 ljudi prebjeglo je u susjedni
Uzbekistan koji je prvi put otvorio granice kako bi spriječio dodatno pogoršanje ionako teškog stanja.

Naravno, kako zlo nikada ne dolazi samo, u privremenim izbjegličkim logorima u
Uzbekistanu, prema nekim izvještajima, događaju se premlaćivnja, silovanja! Koliko je to puta do sada viđeno. Nasilju, a onda i patnjama nad onima koji bježe, nikada kraja.

Reagiranje međunarodne zajednice nikada nije dostatno, ali ni na vrijeme da se
preduhitri krvavi razvoj događaja. Tko ne pamti Ruandu i jedan od najužasnijih sukoba između Tutsija i Hutua?! Zatim Kongo gdje je nasilje stalno poticano izvana bez izgleda da se smiri. Golemi posao za humanitarce, ali i sve moguće posrednike. I onda se dogodio Kirgistan! I tu stižu posrednici, među prvima Amerikanac, poznavatelj srednje Azije, Robert Blake. Može li išta ponuditi, to zanima one koji ne znaju kakav će im sutra biti dan ako ga uopće dožive.
UN-ova agencija za zdravlje WHO pretpostavlja da će kirgistanskom krizom biti zahvaćeno milijun stanovnika! Imajući sve to na umu, Roza Otunbayeva ipak ne odustaje od referenduma o reformi Ustava najavljenog za 27. lipnja.

Najave i očekivanja demokratskog Kirgistana na zapadni način možda će morati pričekati, ali ono što se u međuvremenu može dogoditi jest da - potaknuti kaosom i razaranjima kod susjeda - osnaže autoritarni vođe u središnjoj Aziji.