"Spašeni" Tomislava Zajeca prva premijera Igara

Praizvedbom “Spašenih” Tomislava Zajeca Dubrovačke ljetne igre iznova su, nakon mnogo godišta, ljeta i sezona, svoju bogatu i obvezujuću teatarsku kronologiju obogatile svježim uprizorenjem drame suvremenog hrvatskog autora. Do sada to i nije bila česta praksa pa je prvi premijerni naslov novog umjetničkog vodstva Igara iščekivan i s posebnim interesom i podozrenjem. Zajec, pomičući vrijeme i mijenjajući prostor, desetak spašanih nakon nesreće u kojoj je poginuo dječak, ponovno okuplja s novim vrememnskim odmakom preispitujući njihove karaktere, strahove, svakodnevnicu i sudbine. Bogatiji za nova životna iskustva u sjeni tragedije koju su preživjeli, žive posljedice svojih izbora odustalih mogućnosti. Ili, što je možda točnije, nemogućnosti u spletu usuda obilježenih – onih koji su preživjeli tragediju u kojoj su se slučajno zatekli - ostavljajući tako ispises vojih biografija kao trag svjedočenju koje će obilježiti njihovo vrijeme ali i poljuljati argumente njihovioh alibija i privida bijega i pa čak i san i to svakog pojedinca ostavljemog tako datostima vlastitih života. Franka Perković, inzistirajući na sjetnoj stmosferi, elegičnim prizivima onog što je bilo i nužnim podsjećanjima na ono što je preostalo, slaže, preslaže i povremeno usložava Zajecov dramaturški puzzle u sekvence i raspršene fragmente koji se uredno izmjenjuju, nadopunjuju i novim detaljima bogate priču pnih istih - što bitno mijenja optiku - sada starijih i iskusnijih – prepuštenih i spašenih ali i sudionika i aktera drame koja im je obilježila živote ili ih je možda učinila tek svjesnim onoga što im se dogodilo ili što jesu. Kao da je svaki od zatečenih, prepoznatih, preživjelih spašenih u svojoj vlastitoj potrazi za ujethom. Festivalski dramski ansambl svih generacijih priziva hrvatskog glumišta , predano i ujedanačeno slijedi takav redateljski postupak koji prividno krhku dramsku strukturu veže u cjelinu koja ne želi nuditi ravnodušnost. Glumačka ujednačenost, predanost avanturi “Spašenih” vrijednost je predstave i glumačke postave: Milka Podrug Kokotović , Nataša Dangubić, Nikša Butjer, Bojan Navojec, Franjo Dijak, Filip Juričić, Vlatko Dulić, Silvio Vovk, Aleksandra Stojaković i Toni Perović. Scenograf je Ivo Knezović, kostimografkinja Marita Ćopo , oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović a autor glazbe jFrano Đurović . Fasada devastiranog hotela Belvedere, tužnog spomenika dubrovačkih pa i hrvatskih tranzicijski i privatizacijskih epizoda ali i ratnih okolnosti Grada, iako tek korištena kao kulisa, i nije samo doslovna metafora , na kraju ipak “Spašenih”, već svjesno odabran znak i trag koji predstavi daje i onu nužnu, u dubrovačkim teatarskim avanturama, razložnost ambijentalizacije i preporuku u , čini nam se, važnoj nakani buduće redovitije prisutnosti suvremenih autora u teatru Igara.