Devet godina poslije

Jedanaesti rujna! Čini mi se da nikomu u svijetu nije potrebno pojašnjavati taj datum. Dan kada je u terorističkom napadu na New York nestao jedan svijet, poginulo mnogo ljudi. Države jedna za drugom uključivale su se u rat protiv terorizma! Osama bin Laden postao je neprijatelj broj jedan, pripadnici njegove terorističke mreže Al-Qa'ide metom raznih obavještajnih službi, vojnih operacija. U navali borbe protiv terora ubijen je, tvrdilo se, najopasniji i najskloniji uporabi oružja za masovno uništenje: Saddam Hussein! Oružju ni traga, a Irak je doveden na rub kolapsa iz kojeg se jedva diže. Afganistan je preoran u potrazi za zlom koje želi uništiti suvremeni demokratski svijet!

Devet godina poslije, logično je pitanje koliko smo sigurni od terorizma, koliko je međunarodna zajednica svih tih godina radila na ujedinjavanju svijeta, a ne na podjelama u kojima vjera ima presudnu ulogu?

Evo što je, uz ostalo, za devet godina na planu sigurnosti učinjeno u Americi. Obavještajnim službama povećan je budžet za 250% , krizi usprkos. Prema objavljenim podacima, obavještajcima idu goleme svote - 75 milijarda dolara! Izgradilo se mnogo zgrada, zaposlilo na tisuće novih ljudi. Samo u Ministarstvu domovinske sigurnosti na platnoj listi je 230.000 ljudi! Nisu oni baš besposleni i po rođačkoj se liniji "uhljebili" na sigurno. Ne, oni marljivo rade, pišu 136 izvještaja dnevno, 50.000 godišnje. Tko to čita? Koji su zaključci?

Navodno 30.000 ljudi iz istog ministarstva zaduženo je za prisluškivanje telefonskih i ostalih razgovora. Uz sve to dogodila se serija propusta teško shvatljivih u tako razgranatom sustavu općeg nadzora. Mnoge slobode, ljudska prava stavljeni su na čekanje.

Funkcioniranje zatvora Guantanamo pokazalo je, kada je riječ o osumnjičenicima za terorizam, u do tada nepoznatom svjetlu, pravni sustav najmoćnije zemlje. Sve je dopušteno, sve se može u borbi protiv terorizma!

No vodeće ime s popisa terorista Osama bin Laden i dalje je negdje, naime, nitko od svih tih stotina tisuća obavještajaca velikih ušiju, ne zna gdje se krije. Je li uopće živ? U međuvremenu, zaživjele su neke nove terorističke skupine, posao su preuzeli razni ekstremisti, uvijek spremni za akciju.

I što sada, što danas, sutra? Nekako se prečesto u međunarodnim odnosima koristi odmazda, što itekako hrani ubijanju sklone pojedince i skupine. Kako ohladiti te glave? Najnoviji primjer koji vapi za hlađenjem jest pastor s Floride koji je naumio na devetu godišnjicu 11. rujna paliti temeljnu knjiga islama, Kuran!

Pastor koji ima pedesetak sljedbenika postao je središnja ličnost oko koje se vrte najmoćniji ljudi Amerike. Angažirao se predsjednik u zaustavljanju bolesnog i opasnog uma, ministar obrane osobno ga je nazvao u strahu za tisuće vojnika u Afganistanu, ali i drugdje! Ono što nitko ne želi, a to se isticalo u svim izjavama i nastupima, da se u muslimanskome svijetu Amerikanci poistovjete s minornim pastorom s Floride. Veliki politički kapital investiran je u privođenje razumu jednog fanatika, koji se sada ipak premišlja da odustane od nauma!

Jest da u Americi gotovo fundamentalistički brane stav o slobodi govora. Podsjećam kako je Vrhovni sud jednom svojom odlukom paljenje zastave označio kao slobodu izražavanja te se stoga ne može ograničavati. Po toj logici i pastor može potpaliti lomaču! ALI...

Može li sloboda biti zagovaranje vjerskog rata?