Vođa na čekanju!

Jeste li znali da sjevernokorejska vladajuća stranka održava sastanak, prvi nakon više od 30 godina! Što se tako dramatično događa u toj za svijet zakovanoj zemlji da su se članovi izabranog vrha okupili u Pjongjangu? Je li se omiljenom vođi Kim Jong-ilu dodatno pogoršalo zdravlje, jesu li na redu nove smjernice za učvršćivanje budućnosti Sjevernokorejaca ili treba raščistiti sumnjivce iz vlastitih redova? Ovo posljednje nije zamislivo jer je svaki član, tvrdi se, tako temeljito nadziran i vođen da jednostavno nema prostora za skretanje. Oni koji pogriješe, ionako se odmah eliminiraju te ni ne mogu stvarati problem Korejskoj radničkoj partiji, kako se zove uzdanica i jamac politike da se u toj zemlji ne mijenja i neće tako skoro mijenjati ništa. Reforme su ionako strane izmišljotine kojima postojano čelništvo ne pridaje nikakvu pozornost, kao u ostalom ni drugim idejama koje stižu s onu stranu njihovih granica.

Bez obzira na to je li riječ o miru, nuklearnom naoružanju, odnosima sa susjedima, tu veliki vođe, bivši i sadašnji, imaju identično stajalište: neka samo pričaju, mi najbolje znamo što nam treba i kako to postići!

Nije stoga čudno da se Kim Jong-il ne pojavljuje za govornicom UN-a kada se otvara jesensko zasjedanje Opće skupštine. Većina državnika smatra to svojom obvezom, neki posebnom čašću, a većina diplomatskim poslom koji se jednostavno mora obaviti. To je vidljivo i po prisutnosti u dvorani i zanimanju za ono što se s govornice poručuje. U pravilu, koliko zemalja, toliko različitih tema i problema. Uglavnom popis želja, neuspjeha, zahtjeva.

Pregledom samo posljednjih deset godina zasjedanja i nakon toga zaključaka sa sastanaka Vijeća sigurnosti, vidljivo je da svjetska organizacija nije odmaknula od skupljanja tih popisa, arhiviranja i čekanja da se, eto, nešto pozitivno samo od sebe dogodi! Previše je interesa, a premalo zajedničke volje za temeljitim promjenama. I tako, scenarij se ponavlja iz godine u godinu, jednako kao i lamentiranja da se "nešto" mora učiniti s UN-om, neka reforma kako bi organizacija bila učinkovitija i odgovarala izazovima vremena! Fraza koja se tako udomaćila da malo tko, kad je stavi na papir, stvarno očekuje da će se to i dogoditi.

Lider koji nikako ne dolazi u UN, a još manje iznosi svoja razmišljanja "strancima", predsjednik je Sjeverne Koreje Kim Jong-il. Njega ne zanima što drugi misle, a ono što on ima reći, ionako svi odmah saznaju putem dobro uhodane propagandne mašinerije. Jer kada netko ima atomsko naoružanje, onda ga se i te kako sluša! Svijet se okreće oko njega, a on...

Eto, tvrdi se, odlučio se za nasljednika. Došla su takva vremena da se to jednostavno mora: bolest. Odluka je pala na najmlađeg sina Kim Jong-una. Njemu su na sadašnjem partijskom zasjedanju podareni visoki položaji u vojsci i partiji. Signal da je on taj koji će biti sljedeći najdraži vođa. Priča se tu ne zaustavlja: on je mlad, neiskusan i treba mu tutor. Tko će to biti, također se nagađa.

Iz kruga najmoćnijih kocka je pala na muža sestre Kim Jong-ila, Chang Song-taeka. Dovoljno star, dovoljno iskusan, dovoljno povjerljiv da mu se povjeri mladi nasljednik, kako se ne bi okrenuo reformama i tako upropastio dugogodišnji rad i djelo djeda i oca. Sve su to odmah iščitali brojni analitičari, poznavatelji prilika u Sjevernoj Koreji, disidenti i ostali. Najbliži su u Seulu.

Istinu o točnosti takvih prognoza najbolje je artikulirao stručnjak za propagandu Brian Myers sa Sveučilišta Dongseo u Južnoj Koreji: Šanse da raznorazni sjevernokorejski disidenti znaju što se događa, jednako su vjerojatne kao da učitelj engleskog u baru u Iteawonu (Seul) zna što je Obama rekao na zatvorenoj sjednici svoga kabineta prošlog tjedna!

Jedino ije sigurno da ni Sjevernokorejci, a ni svijet ne trebaju skoro očekivati, ma tko povlačio konce u Pjongjangu, promjene koje će pozitivno utjecati na ponašanje zemlje koja posjeduje atomsko naoružanje.