Pow wow

Ritualni skupovi Američkih Indijanaca od pamtivijeka su mjesta molitve i druženja.

Otkako im je engleski drugi materinji jezik, starosjedioci američkog kontinenta dopuštaju različite varijante pisanja njihovog običaja – pow wow, powwow, ili pau wau.

U svakom slučaju, za nekoga s druge strane Atlantskog Oceana poput mene, prilika za takav doživljaj svakako se rijetko pruža. A pružila se prošlog vikenda u sklopu velikog godišnjeg praznika plemena koja naseljavaju današnju županiju Maricopa u Phoenixu, glavnom gradu Arizone. Pravim imenom The 28th Annual Native American Reccognition Day privukao je u mirni i uredni Park ratnih veterana ponešto izvan gradskog središta nekoliko stotina što domaćih Indijanaca što rođaka iz drugih krajeva, od Novog Meksika do Sjeverne Dakote.

Isprva me se niz plastičnih tendi nad trgovcima svakojake šarene robe dojmio kao još jedan običan američki vašar: tradicionalne nošnje, hrana i piće, oznojena djeca sapeta neudobnim kostimima nalik na odjeću predaka, koja traže svaki čas da im se kupi igračka i roditelji koji ih su jedva dočekali slobodan dan pa ih odsutno vuku od jedne do druge grupice prijatelja.

Ali onda je počela molitva. Jednolično odjekujuće lupanje velikih bubnjeva i grleno zapijevanje muškaraca oko njih uvijek u istom polaganom ritmu. Ljudi ustaju s platnenih izletničkih stolaca, zaogrnuti plaštevima na koje su našiveni različiti likovi. Pocupkuju zatvorenih očiju u širokom krugu. Između njih se prostor ispunjava energijom koja se gotovo može napipati. Prolaze me trnci. Htjela bih uhvatiti trenutak fotoaparatom, ali je slikanje za vrijeme obreda strogo zabranjeno. Ulovih tek nekoliko fotografija na samom početku. 

Nekoliko krugova molitve i onda tišina. Prekida je muški glas koji kaže kako je to prilika za izraze sućuti obitelji čijeg je sina i brata jučer teško ranila eksplozivna naprava u Afganistanu i toga je trena na operaciji. Znam da se svagdje na svijetu prijatelji okupljaju kad netko umre, ali nikad nisam vidjela duhovnu zajednicu ovako ujedinjenu u podršci živome. Svatko je dobro došao ako želi zagrliti zabrinutu obitelj, pa i neznanci.

U ime udruge Native American Connections, voditelj događaja Chuck Benson rekao je ono što se rijetko čuje: Indijanci su u ovom trenutku najbrojnija nacionalna skupina dobrovoljaca u američkim trupama svuda po svijetu. Tako je oduvijek, još od osnivanja Indijanskih izviđača 1895. do 17 tisuća vojnika u Prvom i 44 tisuće u Drugom svjetskom ratu. 

U vrijeme pooštrenih imigracijskih zakona, ako bi se itko imao pravo žaliti na strance i došljake na ovom kontinentu, onda bi to bili upravo oni. Ali se ne žale. Samo se bore za svoju zemlju kad misle da je potrebno, jer to im je u krvi. Žene i muškarci rame uz rame. Tako im nalaže plemenski pojam koji nadasve poštuju: Snaga Srca – Chante Tinza.

U minulim stoljećima poraženi, raseljeni, ugnjeteni i napola istrijebljeni, suvremeni Indijanci niti jednog trenutka ne dovode zbog toga u pitanje ljubav prema svojoj zemlji. Amerika je jedina domovina koju su oni ikad imali. Domovina za njih ima isto značenje kao i priroda. A pow-wow je način na koji joj se zajednički klanjaju.