Verbalni relikt

Prvi Amandman - tekovina je slobode javne riječi kojom se hvale američki mediji 

Upravo je završio američki Nacionalni Tjedan slobode govora , kad se slavi slavni The 1st Amendment - Prvi amandman ustavne Povelje prava . Izglasan davne 1791., on bi u prijevodu sa starinskog engleskog glasio otprilike ovako: Kongres ne smije donositi zakone temeljene na vjerskim razlikama ili zabranjivati slobodno izražavanje istih; niti ograničavati slobodu govora, ili sredstava priopćavanja, ili prava mirnog okupljanja, te jamči građanima pravo žalbe na vlasti u slučaju susprezanja ovih prava.

Što on znači danas i kako se sloboda govora prakticira u drugim zemljama - časna obveza da to približe domaćim studentima u dvorani Državnog sveučilišta Arizone u Phoenixu, koja nosi upravo ime Prvog amandmana, pripala je upravo meni i kolegama iz Mongolije i Pakistana. No, meni je u ovom trenutku najzanimljivija praktična primjena toga temeljnog ljudskog prava u Americi danas.

Moderator Dr. Joseph Rusomano navodi svakako najupečatljiviji slučaj prosvjednog javnog spaljivanja američke zastave 1989. poznat kao Texas vs. Johnson  u kojem je sud presudio u korist izgrednika upravo na temelju Prvog amandmana, uz objasnjenje da je pravo na uništavanje simbola nacionalne slobode upravo dokaz te slobode. Ili slučaj Cohen vs. California 1971. u kojem je odbačena tužba protiv čovjeka koji je na jakni imao političku poruku začinjenu psovkom jer „ono što je nekome vulgarno nekome je poetska sloboda“ i „pitanje ukusa i stila je individualno“.

Smatra li se danas išta javno izrečeno u SAD protuzakonitim? Čini mi se da je teže javno zastupati građanska prava imigranata, homoseksualaca ili liberala bilo koje vrste nego sipati uvrede i klevete na račun političkih protivnika. O medijskim istupima u kojima je „pitanje ukusa i stila“ krajnje dvojbeno da i ne govorimo.

Upravo sad u vrijeme prije lokalnih izbora 2. studenog, TV postaje su prava svetišta Prvog amandmana. Pogledavši samo u najbliže dvorište, nalazim kandidatkinju za Kongres u izbornoj jedinici Arizona 3. Istina, konzervativna kršćanka Pamela Gorman ispala je u prvom krugu, iako joj nitko nije zamjerio borbeni medijski nastup.  

U susjednom Teksasu, međutim, demokratkinja Kesha Rogers prošla je u drugi krug, unatoč ideji o naseljavanju Marsa, usporedbi reforme zdravstva s nacističkim zakonima i izjavi da je najveći američki neprijatelj imperijalistička Velika Britanija.  

A nešto dalje, guverner Zapadne Virginije Joe Manchin u kaubojskom stilu svoju borbu za ulazak u Senat podupire i Drugim amandmanom koji jamči slobodu posjedovanja i nošenja oružja. Te potvrde Prvog amandmana vidjeh na hrpi na domaćem CNNu koji ponešto odudara od onog međunarodnog koji mi u Hrvatskoj imamo priliku gledati u analitičko-zabavnoj emisiji „Parker/Spitzer“ 14. listopada u izvrsnom terminu u 8 sati navečer. Samo oni su tada imali 532 tisuće gledatelja, javlja TV by Numbers, dok je oko 4 milijuna gledalo u isto vrijeme FOXov „O'Reilly Factor“ posvećen istupu njezina autora istog jutra na ABCu u kojem je doslovce rekao: „Muslimani su nas ubili 11. rujna.“ Kako je tanka granica između slobode govora i neargumentiranog bezobrazluka… Može li se ipak govoriti i o medijskoj zlouporabi plemenitog Prvog amandmana?

Što će tek donijeti globalno internetsko umrežavanje individua najrazličitijih izražajnih potreba? Samo širu slobodu govora ili i veću odgovornost? Sukladno blizini izbora, zanimljivo je pratiti kako raste temperatura i pada samokontrola kod blogera demokrata  i konzervativaca.

Naš novinarski stručnjak Dr. Russomano kaže da niz ozbiljnih istraživanja pokazuje: kad bi se danas stavio na referendum Prvi amandman, vjerojatno ne bi prošao. Koliko god se to činilo paradoksalnim, najveći domet slobodne riječi demokratskog svijeta danas je za neočekivano mnogo Amerikanaca relikt zakonodavne prošlosti.

Daria Marjanovic izravno iz Arizone