Ugođaj

Ovaj vikend boravila sam službeno u Austriji, prvi put u Salzburgu! Hladnoća je bila poprilična, snijega taman toliko da zagorčava život, ali stvara onaj poznati zimski ugođaj. Djeca mu se beskrajno vesele, a odrasli u bjelini vide samo mnogo problema. Jedini koji nisu djeca, a snijeg ih ne izbacuje iz dnevnog rasporeda su turisti. U Salzburgu je prve adventske nedjelje bilo jednako Japanaca, Kineza i Korejaca te mnogih drugih, koliko i njegovih stanovnika.

Bilo ih je svuda i u svako doba: dvorac Mirabell, utvrda iznad grada do koje se, osim žičarom, po poledici može jedino četveronoške, zatim obvezno slikanje ispred rodne kuće Wolfganga Amadeusa Mozarta. Gledam kako to rade. Kuća je mala, stisnuta u uskoj ulici, jarko žuta! I što će otići u albume neke daleke azijske obitelji? Ona ili on stisnuti uz veliki mesingani natpis Ovo je rodna kuća W. A. Mozarta, možda ako slučajno u kadar uđe i komadić tog zida.

Mnogo bolje prolazi kuća Herberta von Karajana! Velika raskošna palača, statua u vrtu i malena ploča na ogradi. Široki kadar obavezan, a obuhvatit će, uz mnogo toga, čak i snijeg!

Navelo me sve to na razmišljanje što zapravo iz mjesta koja posjećujemo nosimo sa sobom, kući. Pokušaje da na fotografijama zabilježimo trenutke, atmosferu nove sredine, ugođaj. U dane prije Božića u Salzburgu, čini se, to nije problem. Gotovo cijeli grad miriše po začinima! Cimet, klinčići, anis, sušeno voće... Kuhano vino, Keiserschmarn, pečene kobasice, krumpiri u ljusci. Niz trgova pretvoren je u božićne sajmove. Sve su ulice ukrašene, u trgovinama sjaje kuglice i poruke kupcima: prigoda za...

Ipak, najljepše je na Christmastmarktu. Uz obaveznu domaću hranu, tu se prodaje, ne sve i svašta - što nekom padne na pamet da prodaje, već strogo namjenski: ukrasi za božićno drvce i pokloni, ali sve iz radionica domaćih, malih proizvođača. Kuglice, raznorazni ukrsi za bor, krznene papuče, kape, rukavice. I, naravno, mnogo crvenih, zlatnih i zelenih vrpci, vjenčića. Niz lijepih jednako ukrašenih štandova i sve na otvorenom. Nema baraka, nema stolica, nema uvozne robe i drangulija!

S tugom razmišljam o "vašaru" koji mi napravimo na jednom mjestu, i to obvezno na Trgu! Nešto kao produljena kavana, montažni objekt, proteže se gotovo do tramvajskih tračnica. Veliko božićno drvce doima se manjim zbog mnogobrojnih kućica u kojima nema čega nema, najmanje onoga čega bi trebalo biti. Prihvatili smo ideju prigodnih sajmova, ali nekako s duhom nikako da se nađemo. Još manje da netko potiče takve male proizvođače, kao u Austriji na primjer, da održavaju tradiciji jer, eto, to nešto znači, a njihov trud se cijeni! Bez njih ne bi bilo UGOĐAJA.

Zbog tog ugođaja dolazi se na takav sajam s obitelji, djecom. Mali ili veliki uređeni trgovi ili prolazi, uvijek ih je više, stvaraju dojam opće živosti i veselja.To nisu mjesta pijanki, već druženja u blagdanskom okružju.

Na povratku iz Salzburga još jedan dokaz kako nikako da pogodimo pravu mjeru. Nisam sigurna je li potrebno na granici imati ukrašena božićna drvca, ali ako je tome tako, ugođaja radi, neka barem budu izgledom ne obveza po nalogu, već odraz gostoprimstva. Naše je valjda zbog krize tanko, visoko, anoreksično s dva reda žaruljica, više nabačenih nego što služe kao ukras. Toliko o ulazu u ugođaj!