Povijest Božića

Riječ Božić znači: mali Bog. Poznaju je južni Slaveni, a nemaju je drugi narodi ni jezici. Božić je stoga prvotni naziv djeteta Isusa, a zatim je prenesen i na sam blagdan njegovog rođenja; u nas je kasnije prenesen i na svetačke predmete, npr. peciva i drugih jela.

Značenje riječi božić kao mali Bog možda je još iz predkršćanskog vremena, a u kršćanstvu poprima ovo značenje: Bog je blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog. On je ljudima dostupan, pristupačan. Veliki Bog postao je malo dijete da nas ne prestraši, da nas ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga prisutni i bliski Bog. On stoga svojim primjerom pokazuje ono što će kasnije zatražiti od svojih učenika, nakon što je među njih postavio dijete: Ako ne postanete kao djeca, ne, nećete unići u kraljevstvo Nebesko (Mt 18,3). Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje kasnije uočljive kristove i kršćanske vrline: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, malenost.

Dan 25. prosinca kršćani su izabrali za dan slavljenja Isusova rođendana da bi se kršćanskim blagdanom zamijenila velika starorimska svečanost, svetkovina Dana rođenja nepobjedivog Sunca, koju su slavili u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom na tom mladom letu veselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu.

Događaj Božića i njegovo značenje, tj. otajstvo ili istinu Božića, razumijemo po Bibliji. Tako je Božić prije svega biblijski. Na blagdan Božića se već od 5. stoljeća slave tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica.