Agonija građana koji su podignuli kredite u švicarskom franku i dalje traje

Agonija građana koji su prije više od 18 godina podignuli kredite u švicarskom franku i dalje traje. Stoga je Udruga Franak još jednom ispred Vrhovnog suda upozorila na katastrofalnu sporost naših sudova. Naime, ni devet godina nakon provedene konverzije i šest godina nakon pravomoćnosti kolektivne presude, potrošači ne znaju imaju li pravo na potpunu odštetu.

Trideset i pet tisuća potrošača s konvertiranim kreditima tužilo je banke prije donesenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda o njihovim pravima jer im je prijetila zastara potraživanja. Velik broj njih tužio je na način da se kao glavni tužbeni zahtjev postavlja pitanje ništetnosti cijelog ugovora, što je utemeljeno na činjenici da su valuta kredita, kao glavni predmet kredita, i kamatna stopa, kao cijena kredita, bitni sastojci ugovora - poručili su tužitelji.

- Ja sam podigla kredit u 12. mjesecu 2005. godine. To je bilo 216.000 švicarskih franaka, odnosno protuvrijednost 138.000 eura. Danas sam dužna još 111.000 eura, a plaćam već godinama. S njihovom promjenjivom kamatom i sa svim u jednoj fazi sam vam došla do otplatnog plana od 399.000 eura. Nakon toga sam išla u cijelu priču s konvertiranjem kredita, da bih olakšala sebi jer mi je rata s 4.500 kuna došla na 7.500, što mi je bilo nepodnošljivo. I onda kad sam konvertirala, sada sam dužna 350.000 eura banci, a u početku je taj dug bio da je sve bilo onako po našem dogovoru. Ja bih vratila 266.000 eura za dignutih 138.000. To što sam konvertirala za mene apsolutno nije donijelo nikakvo rješenje, a 2019. sam tužila i 2019. mi je vještak izračunao da sam preplatila u onom momentu 30.000 eura. Znači, obično kažu da je to s kamatama i s onim što banka sve ove godine koristi je eventualno duplo. Sada je od tada prošlo, od 2019. već još novih pet godina i ja se nadam da ću samo doživjeti, da dočekam da se to pitanje riješi. Pomalo mi daju nadu ove neke presude i suci koji su napokon shvatili, ali zašto je država protiv svojih ljudi, to mi nikako nije jasno, rekla je Anita Hozjan.

- Već desetljećima naš život nije ništa drugo nego borba za goli život. Mnoge od nas, a ja sam samo jedna u niza, smo izgubili zdravlje, ozbiljno oboljeli, a na žalost neki izgubili živote čekajući. A samo su željeli svoje obitelji, djeci i sebi osigurati dom, krov na glavom. Zar je u ovoj napaćenoj zemlji krov nad glavom postao luksus ili samo privilegija nekim odabranima? Zar pravo na dom nije ustavno pravo svakog čovjeka? A tko štiti naša prava? Tko će nas i naše obitelji zaštititi u ovoj borbi protiv golijata, protiv nepoštednog uzurpatora naših prava?, pita se Biserka Vinceković.

- Godine 2006. smo odigli kredit. Kada je to krenulo, nama je rata s oko četiri i nešto tisuća kuna skočila i u jednom trenutku je bila devet i nešto, znači više nego duplo veća. Radili smo suprug i ja dva posla, da ne ostanemo bez kuće. Djeca su bila mala tada i bili su stalno po čuvanju ili su sjedili nama u krilu dok smo mi radili i vodili smo ih suda sa sobom. Mi smo uspjeli otplatiti. Prvo smo konvertirali, onda smo uspjeli kunski pretvoriti. Užili smo banku zato što konverzijom nismo obeštećeni, jer smo mi dobili nekakvih četrdesetak tisuća kuna, što nam je priznato da smo preplatili. A mi kad smo digli kredit za kuću, on je bio 125 tisuća u eurima, uvijek se sve računalo vezano na eure. Kad smo mi uzimali te kredite, mi smo iz prijašnjeg sustava znali, bili navikli na tu deviznu klauzulu u kojoj se zapravo regulirala inflacija. Kad su još bili dinari u nekadašnjem sustavu, banke su se osiguravale i to je bilo svima opće prihvatljivo da se vezalo na njemačku marku. To je nešto što mnogi ljudi ne razumiju, kao zašto smo mi bili tako glupi, pa smo se mi kockali, pa smo sad prihvatili taj kredit. Kad smo mi uzimali kredit, htjeli smo da nam bude valutna klauzula eurska, ali je suprug tada ostao bez posla, a ja sam imala slobodnu djelatnost. Onda nam je banka zapravo ponudila valutnu klauzulu švicarskih franaka i osobna bankarica je meni rekla da nam je to sigurna i stabilna valuta, pa da tu nema nikakvih problema, a da nam je još i povoljnije, ispričala je Nikolina Matetić Pelikan.

- 1998. godine po povratku u Vukovar digao sam jedan kredit od 35.000 švicarskih franaka za popravak onoga što obnova nije radila i još jedan manji kredit za jedan skroman auto koji sam digao također negdje 30.000 švicarskih franaka. Radi se o Suzukiju. Kupio sam Suzuki, a otplatio sam Mercedesa. To se može slobodno tako reći. Radi se o tužbi koja je za ništetnost ugovora koja je još uvijek na sudu. A za prvi kredit koji sam digao vezano za stambeno pitanje i rješavanje ruševina koje sam zatekao, taj sam napravio konverziju i još uvijek ga otplaćujem. I radi se o tome da je sada na čekanju na sudu zbog toga što suci županijskih sudova i općinski čekaju što će reći Vrhovni sud. Dakle, ova stvar ovdje koja je direktno utječe na to. Mi smo jednostavno obespravljeni i jednostavno ne možemo, zarobljeni smo ovom situacijom jer jednostavno ne možemo tražiti pravdu sad negdje drugdje. Ne možemo ići na Ustavni sud dok se ovo ne riješi, ne možemo ići izvan granice Republike Hrvatske dok se ovo pitanje ne riješi. Dakle, ovo krajnje nehumano, rekao je Vlado Iljkić.

Nedavno je Vrhovni sud donio pravorijek da se ulazna naknada ne smije smatrati dijelom iznosa kredita i time odbacio reviziju banke na takvu presudu Županijskog suda u Zagrebu. Na to je reagirala Hrvatska udruga banaka.

Optužili su Vrhovni sud da su u nekim predmetima sudjelovali suci koji su zbog sukoba interesa prethodno bili izuzeti od odlučivanja u predmetima vezanim uz CHF kredite.

Evo što nam je i o mogućoj nagodbi s tužiteljima rekla direktorica HUB-a.

- Banke nisu promijenile svoj stav, dakle da i dalje smo u stavu da su korisnici kredita u švicarskim francima obeštećeni. Posjetit ću tzv. Zakonom o konverziji iz 2015. godine, koji je bio na inicijativu potrošača, koji je bio obvezatan za banke, gdje su potrošači imali mogućnost pristati ili ne na konverziju. Dovoljno se je to da je 94% potrošača pristalo na tu istu konverziju, pritom su banke snosile trošak konverzije od onda, dakle govorimo o 2015. godini, to je prije skoro 10 godina milijardu eura, rekla je Tamara Perko, direktorica HUB-a.

Čeka se i dalje odluka Vrhovnog suda. Ako ta odluka bude riješena u korist tužitelja, jesu li banke spremne podnijeti taj financijski teret? Naravno sve će još biti na sudovima. Dakle, ako dođete od toga da treba isplatiti dio novca tužitelja?

- Mi ne vidimo razloga zašto bi Vrhovni sud mijenjao svoje stavilište. Podsjetiću u 2020. u oglednom sporu Vrhovni sud je rekao da je ugovor o konverziji valjan bez obzira na ništetnost pojedinih odredbi tog ugovora, tako da u tom kontekstu ne vidimo da se pojavi ikakav novi argument koji bi promijenio to stajalište. Ja bih samo još pritom htjela naglasiti i pitanje pravičnog suđenja i nepristranosti sudaca. Dakle, primijetili smo da se u nekim posljednjim slučajevima, dakle u sudačkim vijećima pojavljuju suci koji su ranije bili isključeni iz pitanja CHF-a, pa evo čisto u tom dijelu da suci koji su pristrani, koji imaju privatne interese, da ako imaju sukob interesa bilo bi dobro da se isključe, rekla je.

Ako, trakavica bude trajala u nedogled, jesu li banke možda razmišljale, da, posebno nekakvu nagodbu ili ne?

- Kad govorimo na razini sektora, ne mogu reći da ili ne, svaka banka ima svoju poslovnu politiku, a osim toga što svaka banka ima svoju poslovnu politiku i svoja pravila, isto tako su i slučajevi različiti. Tako da od slučaja do slučaja imamo različite situacije. Pa ne mogu onda generalno odgovoriti na ovo pitanje da ili ne, rekla je.

Dio banaka je poručio da ako se bude rješeno negativno korist po njih, da je upitna likvidnost banaka. Kako to komentirate?

- Činjenica je da banke imaju visoku likvidnost trenutno, dakle u trenutnoj situaciji, dobru adekvatnost kapitala. Međutim, moramo napomenuti da se dosta barata s tim pojmom bankini novac, bankina likvidnost, na kraju krajeva to je u većem dijelu novac depozitara i štediša. Dakle nije to bankin novac koji su banke spremne dati. Isto tako, dakle, ta likvidnost ima i neku svoju svrhu. Ona je dobra i taj kapital i likvidnost moraju biti ovdje za pokrivanje svih rizika u bankarskom poslovanju. A jako smo dobro svjesni bili posljednji godine da je tih rizika bilo jako puno, da smo imali puno kriza, a stabilnost banaka nam je najbitnija kada uđemo u krizu da iz nje izađemo, rekla je Perko.

Na Ustavnom je sudu nekoliko predmeta prema kojima taj sud mora odlučiti je li kod odlučivanja sudova o ništetnosti ugovora o kreditu s ništetnom valutnom klauzulom i ništetnom promjenjivom kamatnom stopom povrijeđeno pravo tužitelja na pravedno suđenje.

Ustavni je sud te tužbe dobio nakon županijskih negativnih presuda i zastao u odlučivanju sve dok Vrhovni sud ne donese svoje presude.

S Vrhovnog suda uporno ponavljaju da rade na rješavanju spornih pitanja. Dok se čeka njihova odluka, općinski i županijski sudovi zatrpani su neriješenim predmetima.

- Ako govorimo o konvertiranim ugovorima i kreditima. Dakle, oni su manje-više svi u prekidu. Dakle, sudovi tamo gdje su zakazali ročišta, oni održavaju ročišta i idu u postupke, ali na način da najprije saslušavaju stranke, a te potom provode financijska vještačenja kako bi što više umanjili potencijalne panične troškove, ukoliko bi bila negativna odluka s Vrhovnog suda. Takva je trenutno situacija. Nitko ne zna zapravo zašto je to još uvijek ta odluka do danas nije izašla, rekao je Igor Metelko, odvjetnik.

Vrhovni sud važan je i on zapravo zaustavlja sve to zbog čega?

- To je pitanje koje bi se njima trebalo uputiti. Mi pretpostavljamo, zna se da postoje dvije struje na Vrhovnom sudu. Jedna koja je u korist potrošača, jedna koja je u korist banaka i očito se oni ne mogu dogovoriti. Navodno je bila još jedna sjednica u međuvremenu prošle godine, na proljeće, za koju javnost tako ne znali ali smo mi iz kuloara čuli da je doista bila, gdje se pokušalo također na sjednici Vijeća ponovno izvijećati i donijeti odluku i opet nisu imali kvotu niti za niti protiv, a navodno su se u međuvremenu i dobro svi međusobno isposvađali, što samo po sebi se doći od tome koliko je to veliko pravno pitanje i koliki je novac u konačnici u pitanju.

Spominjalo se na presici da postoje mogućnosti i postotine revizija da je zapravo na Vrhovnom sudu. Možete nam malo objasniti o čega su to u pojedinačnim slučajevima revizije, što je to još?

- Što se tiče revizija, sigurno je da postoje stotine revizije, da su to revizije koje su podnesene u konvertiranim kreditima, koji su pravomoćno okončani. Dakle, da bi uopće revizijski mogao neki predmet doći na Vrhovnom sudu, on mora biti pravomoćno okončan, bilo u korist potrošača, bilo u korist banke. I tu je postavljen niz revizijskih pitanja na koje se u suštini vrte oko dvije stvari - jesu li potrošači potpisom konverzije izgubili pravo potraživati puno obeštećenje, to je jedna stvar, i druga stvar imate masu revizija koje se odnose i na ništetan ugovor i koje se isto vrte oko jedne osnovne teze. Ukoliko je ništetna valutna klauzula kao glavni predmet ugovora, i ako je ništetna kamatna stopa kao cijena ugovora, o čemu je već i sud EU-a u više navrata govorio, onda bi trebalo biti ništetan u cijelosti i sam ugovor. Međutim, do danas nismo od strane Vrhovnog suda dobili odgovor na to pitanje i zato mi odvjetnici također već se trudimo formulirati na koje kakve načine ta pitanja i pronalaziti nekakve druge pravne puteve koji bi možda doveli do konstrukcije da se radi u ugovorima koji su ništetni, međutim, te revizije su ili odbacuju ili stoje u ladicama i čekaju neko bolje sutra, rekao je Metelko.

Pogledajte cijelu emisiju!