"Mrski kapitalisti" nude rješenje za sveučilišni kampus Borongaj

Sveučilišni kampus Borongaj otvoren je prije 19 godina, ali njegov razvoj nikada nije dovršen. Damir Čukman, predsjednik uprave N3 Capital Partnersa, u Financijskim minutama HRT-a predstavio je model kojim bi se, prema njegovu prijedlogu, razvoj kampusa vrijedan više od 500 milijuna eura mogao financirati uz pomoć tržišta kapitala, bez opterećenja državnog proračuna.

N3 Capital Partners društvo je za upravljanje alternativnim investicijskim fondovima, a Čukman se na početku razgovora osvrnuo i na ironičnu najavu voditelja da rješenje za Borongaj nude "mrski kapitalisti".

– Da, "mrski kapitalisti", kako ste nas najavili. N3 je zapravo društvo za upravljanje alternativnim investicijskim fondovima. Ja bih rekao, najlakše je objasniti: ljudi bi rekli "financijaši", kazao je.

Naglasio je da o Borongaju ne govori samo kao financijaš nego i kao Zagrepčanin i otac troje djece. Razvoj Sveučilišta smatra važnim za budućnost cijeloga grada.

– Samo jako sveučilište znači jak Zagreb. Primjerom, ja ću vam reći: Končar ne postoji bez FER-a. Nema druge, rekao je Čukman.

Čukman: Jedan od glavnih problema je nedostatak novca

Čukman smatra da je nedostatak financiranja jedan od glavnih razloga zbog kojih se Borongaj gotovo dva desetljeća nije razvio u planirani sveučilišni kampus.

– Imamo 19 godina da se ništa nije pomaknulo. Mi znamo da imamo zemljište, Borongaj, dakle država je dala vojarnu Borongaj Sveučilištu. Mi znamo da imamo potrebu, ali se ništa ne događa 19 godina. Zašto? Zato što nema novaca, rekao je.

N3 Capital Partners stoga je izradio analizu alternativnog modela financiranja i izgradnje kampusa.

– Ono što mi radimo i rad koji smo objavili zapravo je priča kako ponuditi alternativu za financiranje i izgradnju kampusa Borongaj, a da ne moramo čekati državu, jer država neće doći. Nije došla, barem zadnjih 19 godina, kazao je.

Više od 20.000 studenata stan traži na tržištu

Prema analizi koju je predstavio Čukman, do 2030. godine u Zagrebu neće biti izgrađen nijedan novi studentski krevet, dok procijenjeni manjak iznosi oko 21.000 kreveta.

Priznaje da broj studenata pada, ali smatra da je nedostatak studentskog smještaja toliko velik da smanjenje broja studenata zasad bitno ne mijenja problem. Kao primjer naveo je da je prošle godine odbijeno 3500 prijava za smještaj u zagrebačkim studentskim domovima.

– Još preko 20.000 studenata zagrebačkog sveučilišta traži stanove po Zagrebu, u onim starim zgradama, bez ugovora, bez znanja hoće li taj isti stan imati sljedeće godine. Tu je veliki problem, velika je rupa, rekao je.

Borongaj bi privlačio i strane studente

Čukman upozorava da bi demografski pad u budućnosti mogao ozbiljno pogoditi Sveučilište u Zagrebu. Ilustrirao je to procjenom prema kojoj će između 2015. i 2035. generacije srednjoškolaca biti približno za trećinu manje.

Upravo zato smatra da novi kampus ne bi trebao služiti samo rješavanju smještaja domaćih studenata nego i privlačenju studenata iz inozemstva.

– Borongaj služi, osim da nađemo smještaj za domaće studente, istovremeno i za privlačenje stranih studenata. Jer vi se danas borite s Bečom, s Pragom, s Ljubljanom. Obrazovanje je usluga, rekao je.

Prema njegovu viđenju, Zagreb bi kvalitetnijim sveučilišnim sadržajima trebao privlačiti ljude koji bi nakon studija mogli ostati u Hrvatskoj, raditi, osnivati obitelji i pokretati tvrtke.

Projekt vrijedan više od 500 milijuna eura

Čukman procjenjuje da bi razvoj kampusa stajao više od 500 milijuna eura. Smatra da takav iznos država ne može sama financirati, ali tvrdi da bi projekt mogao biti izvediv kroz partnerstvo Sveučilišta i tržišta kapitala.

N3 Capital Partners na analizi je, prema njegovim riječima, radio više od godinu dana, a njezin je cilj pokazati kako bi se gradnja mogla financirati na tržištu kapitala. Čukman smatra da projekt takve veličine ne bi bio prevelik za institucionalne investitore iz Hrvatske i Europe te da bi se mogao financirati čak i na domaćem tržištu kapitala.

– Pola milijarde? Bez problema. Znači ovako, gledajte ovo: od 500 milijuna, 250 je dug, 250 je kapital. 250 je samo 1 %, recimo, ukupne štednje u mirovinskim fondovima, rekao je.

Prema njegovoj zamisli, domaća štednja tako bi mogla sudjelovati u financiranju kampusa koji bi služio Sveučilištu, privlačio strane studente te pridonosio razvoju Zagreba i Hrvatske.

Koliki je rizik takvog ulaganja?

Čukman ne tvrdi da je predloženi model bez rizika. Kao ključan rizik naveo je mogućnost da Sveučilište ne uspije privući dovoljan broj studenata.

– Rizično je ako ne možete privući studente. I rizično je ako Zagrebačko sveučilište ne može napraviti program koji će privući studente da dođu. Ali rupa je toliko velika da bi se čak i bez privlačenja stranih to možda isplatilo, zaključio je Čukman.

Pravo građenja na 50 godina?

Čukman je detaljnije objasnio kako bi izgledao predloženi model suradnje Sveučilišta i privatnih investitora. Jedna od ključnih prednosti je, smatra, to što Sveučilište već raspolaže zemljištem na Borongaju.

Prema njegovu prijedlogu, Sveučilište bi investitoru moglo dati pravo građenja na 50 godina. Investitor bi na sveučilišnom zemljištu izgradio objekte i njima upravljao, a nakon isteka tog razdoblja vratio bi ih Sveučilištu.

Čukman procjenjuje da zemljište čini između 20 i 30 % ukupne cijene izgradnje. Budući da ga u ovom modelu investitor ne bi morao kupovati, tvrdi da bi, zajedno s drugim mogućim pogodnostima, troškovi mogli biti znatno niži nego kod prosječne novogradnje.

– Kad sve zajedno zbrojite, na jednom velikom zemljištu kao što je Borongaj, na kojem se lagano gradi, gradi se u etapama i lagano održava, možete u odnosu na prosječnu novogradnju spustiti cijenu i do 50 %. To omogućava investitoru da ima povrat, a studentima istovremeno niži najam, rekao je.

Cijene studentskog smještaja morale bi se unaprijed definirati. Čukman smatra da bi za studente koji si ni takav smještaj ne mogu priuštiti država ili Grad mogli nastaviti sa sufinanciranjem, kao što to čine i danas. Druga je mogućnost da se već u natječaju dio soba rezervira za studente slabijih materijalnih mogućnosti.

Ostatak kapaciteta mogao bi se komercijalno iznajmljivati, među ostalim stranim studentima i studentima iz hrvatskog iseljeništva.

"Novac treba usmjeriti u sljedeće generacije"

Čukman je kao jednu od mogućih poluga za dodatno smanjenje troškova spomenuo i porezne pogodnosti, uključujući PDV, ali je naglasio da je riječ o području izvan njegove stručnosti i da bi takva pitanja trebalo riješiti na političkoj i stručnoj razini.

Smatra da bi se sličan model mogao primijeniti i na razvoj kampusa u drugim hrvatskim sveučilišnim gradovima.

– Mislim da je obrazovanje generalno jedan od ključnih faktora u koje mi kao Hrvati trebamo ulagati u budućnosti. Novac treba usmjeriti u sljedeće generacije, u obrazovanje, u privlačenje novih, najinteligentnijih, najboljih profesora, rekao je Čukman.

Cilj bi, prema njegovim riječima, trebao biti stvaranje uvjeta za razvoj novih uspješnih hrvatskih kompanija.

– Zato da se stvore novi Končar, novi Infobip, novi Rimac, nove kompanije. Mislim da je to puno bolja investicija uz bolji povrat nego neke druge, zaključio je.

Više poslušajte u videoprilogu: