Škotska planinska goveda u ličkom ambijentu

Ohrabruje da se stočarstvom u Lici ne bave samo veliki uzgajivači. Priliku vide i oni s manje goveda i to posebice mladi s koreničkog područja. Ondje grade štale uz potporu europskih fondova. 

Uz uobičajene mesne pasmine, ima i onih koji uzgajaju škotska planinska goveda. U protekle dvije godine dobro su se stopila s ličkim ambijentom, unatoč sve toplijim zimama bez snijega. Korenički stočari stvaraju matična stada kako bi ih - kažu - uklopila u koncepciju planinskog turizma. 

Ličku travu već nekoliko godina pasu planinske krave škotskog podrijetla. Autohtona lička buša nažalost nema tako daleki pisani trag o sebi kao ovo škotsko govedo, no to joj, kaže mi Vukašin, ne zamjera

- Najstarija su evidentirana pasmina na zemlji. Na sjeveru Europe ih čak muzu i prave sir, imaju jako masno mlijeko rogovi im rastu dok su žive. Što je rog veći, govedo je starije, kaže Vukašin Žigić, Grabušić.

Osim što su osebujnog izgleda imaju i svoj karakter. Ne vole baš kad ih se gladi po glavi a i zaštitnički su nastrojeni kada su potomci u pitanju.

- Svaka krava ima karakter što znači da znaju biti ekstremno umiljate kad im nešto treba do slučaja teljenja i malog teleta kad se pojavi, tada su pravi agresori i nema šanse da netko priđe uz njih. Iako djeluju naivno i simpatično, nisu u biti naivni i simpatični, govori Vukašin Žigić.

Lika sve više teži spoju OPG-a i turizma

Ove dlakavice koje sada mijenjaju zimsko za ljetno pokrivalo dobro su se aklimatizirale u Lici iako im fale oštrije i snježnije zime, kaže nam Vukašin. Toga u Lici na žalost već godinama nema. No neovisno o vremenu njihova prisutnost zapravo privlači pažnju, a upravo to treba u spoju OPG-a i turizma čemu se sve više teži u Lici.

- Ovo je treća godina da su tu, ima još jedan čovjek u selu, Krbavica, Donji Lapac, Otočac. Nije da ih nema, polako ih ljudi nabavljaju. Dosta njih zbog turista i dopune sadržaja jer nije nešto što se vidi svaki dan i zanimljive su za slikanje i druženje. Ja ih držim iz tog razloga, ali i probao sam i meso, mogu reći da je i to isto pristojno. I neću odustati od njih, ostat će sigurno, poručuje Vukašin Žigić.

A njih ima desetak grla i nastojat će stvoriti matično stado te proširiti priču prema agro turizmu. Vukašin inače u Korenici radi kao trgovac. Čim završi smjenu posvećuje se na farmi svojim simentalkama kojih ima 23, stotinu ovaca, te pet ponija. Oni su glavni mezimci. Ima tu i ponešto voćki, a o njihovom plodu brine još jedno blago koje se ne može vezati

- Pčele su tu u trnci zbog voća najviše, ne vrcam med, ne diram ih, prežive svaku zimu, baš se ne petljam u njihov rad i postojanje i drago mi je da opstaju svake godine. Cvijet je ostao, nadamo se da će biti voća, procvjetalo je lijepo, a onda je udario snijeg, govori Vukašin Žigić.

Sanja u stočarstvu nije iz računice

Da su mladi ljudi odlučili ostati na imanjima svojih roditelja i tamo uz potpore fondova izgraditi štale te držati manja stada goveda, ovaca ili konja, pored Vukašina potvrđuje i ova znanstvenica. U Liku je stigla prije sedam godina iz Pule, na obiteljsku zemlju, a ljubav prema prirodi i životinjama dijeli kako na poslu u plitvičkom nacionalnom parku gdje radi kao stručni suradnik biolog tako i na vlastitoj farmi.

- Imala sam priliku ići u Njemačku i raditi na raznim stranama svijeta, igrom slučaja doktorat sam upisala u Puli i tereni za doktorat su mi bili Sisak, Petrinja, Dubrovnik i onda mi je bilo sve bliže odavde. Ujak je imao krave i uvijek sam mu pomagala. Jako volim životinje, najprije sam od bake dobila jednu kravicu Brankicu i tako je krenulo. Sad ih je 15. Pet konja. 10 pasa, sto mačaka i sve što stigne, kaže dr. sc. Sanja Žalac, Tuk Bjelopoljski.

Desna ruka ovoj zaljubljenici u životinje njen je ujak, a svaka njena životinja na farmi ima ime i sretnu budućnost.

- Kad se Ante rodio, mama ga nije htjela, pa sam ga ja othranila na dudu i on ide za mnom gdjegod ja krenem. Muški je, trebalo bi ga prodati, ali ne mogu. Ante će ostati zauvijek ovdje i neka ga, kaže Sanja Žalac.

- Indijska sveta krava, to je gospon kepec koji je ostao tako malen, ima rogove. Ove junice ostavljamo za rasplod, a Ante i indijska sveta krava su više iz ljubavi i jednostavno ih ne mogu prodati, priznaje Sanja Žalac.

Sanja u stočarstvu nije iz računice, a dan joj je kao kod svih poljoprivrednika i stočara prekratak. No s osmijehom sve odrađuje i život ne može drugačije zamisliti.

- Do 15 u parku, u 15.30 ovdje i dok se sve pozavršava, već je večer, ali ima sve svoje čari, lijepo je, mir i tišina, priroda, neizmjerna ljubav, govori Sanja.

A najveću ljubav kao i na Vukašinovoj farmi, ova znanstvenica stočarka dijeli s konjima. Oni imaju poseban status u njenom životu pa se dobar dio plaće koju zaradi u Parku potroši na slastice za njih.

- Kod mene nema ni računice, ja radim na Plitvicama, svoju plaću trošim na jabuke za njih i onda me vole. Ja sam zadovoljna, sjednem među njih i opustiš se, i to je to, nije u parama sve, poručuje Sanja Žalac.

Kada bi ovako izgledala Hrvatska sela i farmeri u njima, puni optimizma i sreće, Hrvatska bi bila doslovno raj na zemlji. Za to možda i ne treba puno, a primjer ovih ličkih mladih stočara i njihovih stada pokazuje kako ostaju na životu male obiteljske farme koje već sutra mogu postati glavni izvor života za sve njih.