'Ja sam Alen': Ispovijest muškarca rođenog iz ratnog silovanja

Gost emisije "Nedjeljom u 2" bio je Alen Muhić iz Goražda u BiH, muškarac rođen iz ratnog čina silovanja, koji je s voditeljem Aleksandrom Stankovićem podijelio svoju iznimno tešku i potresnu životnu priču.

Nakon što je pogledao prilog o vlastitom životu, odmah je priznao, izuzetno mu je teško.

Rođen iz zločina, spašen ljubavlju

- Teško mi je, ponajviše zbog roditelja, zbog Muharema (oca), jer kako godine prolaze, sve sam svjesniji da ih uskoro možda više neće biti, započeo je Muhić.

Njegova biološka majka silovana je 1993. godine u Foči, tokom rata u Bosni i Hercegovini. Domar bolnice Muharem Muhić svakodnevno ga je vodio kući svojoj supruzi Adviji i kćerima Almiri i Jasmili, a na kraju su ga i posvojili.

Obitelj koja je ljubavlju nadjačala rat

Alen je imao devet godina kada je saznao da Advija i Muharem nisu njegovi biološki roditelji i da je njegov biološki otac silovao njegovu biološku majku. 

Posebno emotivna su sjećanja na Adviju kada se ona, kako je rekao, "svađala s narodom i zajednicom", braneći ga od pogrdnih etiketa poput "četničko kopile". 

U trenucima kad bi ga pitali "čiji si ti?", Alen nije dvojio.

- Uvijek sam govorio da sam Muharemov i Advijin jer to i jesam, naglasio je.

Za svog oca kaže da je čovjek "s velikim srcem i skromnim rukama". 

Advija ga je branila od mržnje

Majku opisuje kao lavicu, borbenu i odlučnu. Bila je ta koja bi odmah skočila ako bi netko pokušao vrijeđati njihovo dijete. A sestre su mu bile pravi štit - i tada, kad su ga doslovno nosile ispod granata.

Govoreći o svemu što je proživio, priznao je kako su mu ti trenuci i danas izuzetno bolni, te da su ga emotivno oblikovali.

Alen je odlučio progovoriti o teškoj temi i napisati knjigu naslovljenu "Ja sam Alen".

Knjiga koja je stigla na sve kontinente

Knjiga nije ostala samo na lokalnoj razini, u Goraždu ili Sarajevu - ona je danas dostupna na svim kontinentima. Ta činjenica za njega ima posebno značenje.

- Prezadovoljan sam i preponosan jer knjiga nije ostala samo u Goraždu, pa čak ni u Sarajevu, nego je završila po cijelom svijetu. Iznimno mi je drago što se ljudi, bez obzira na vjeru ili naciju, zanimaju za ovu temu, rekao je Muhić.

Dodao je kako mu je važno što zajednice polako postaju otvorenije prema djeci rođenoj iz ratnih silovanja. Takva djeca, objašnjava, desetljećima su bila potpuno nevidljiva - ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u cijelom svijetu.

- Mi smo 30 godina bili nevidljivi, naglasio je.

Prisjetio se potresnog susreta s biološkim ocem.

Prilika se ukazala, jer biološki otac živi oko 30 kilometara od njegovog mjesta. Na poziv prijatelja otišao je tamo na džumu (molitvu petkom).

- Nisam se nadao da ću ga upoznati sve do trenutka dok mi jedan čovjek nije pričao i rekao mi "Vidio sam ti oca maloprije", rekao je.

Tada mu je odlučio pokucati na vrata.

- Ispred mene se ukazao "isti ja", samo stariji. Slični smo, itekako. Predstavio sam mu se, a on mi je rekao: "Znam ja tko si ti", prisjeća se.

Potresan susret s biološkim ocem

- Došao sam tamo nespreman. Pitao sam ga: "Zašto si mi silovao majku", a on je jako burno reagirao. Negirao je to, rekao je kako ju ne poznaje, prisjeća se.

Unatoč DNK testu koji je potvrdio da mu je on otac, tvrdio je da je lažan i namješten.

- Boljelo me što mi čovjek laže u oči, rekao je Alen.

Priznaje da je očekivao da će u njemu vidjeti kajanje, ali doživio je suprotno.

- On se i dan danas inati, kao da se ponosi, kaže Alen.

"Došao sam po mir"

- Ja nisam tamo došao da ga ubijem, da ga osuđujem, došao sam tamo da popričamo, ali sam vidio da ne vrijedi pričati s njim jer on negira to što je učinio, rekao je Alen.

- Mene ne zanima njegova imovina, ja sam tamo došao da nađem mir i našao sam ga, rekao je.

Kompleksan je odnos i s biološkom majkom, koja ga je ostavila dva dana nakon rođenja.

Biološkoj majci je s vremenom oprostio

Kad je doznao da je njezino dijete, priznaje da je o njoj puno razmišljao i osuđivao je kad je bio mlađi, ali je s vremenom joj je oprostio.

- Kad sam upoznao suprugu i sam se ostvario kao otac, unazad nekih desetak godina, taj osjećaj je popuštao, priznaje.

- Tražio sam opravdanje za ono što je napravila, rekao je.

- Na kraju sam joj oprostio i mislim da sam u pravu jer sam i sebe oslobodio, rekao je.

Sreli su se u Sarajevu. Bio je to emotivan susret.

- Nismo se mi čuli skoro 10 godina nakon susreta, ali još uvijek postoji nada da ćemo se ponovno sresti, priznaje.

- Ona ima svoju obitelj, a ja ne bih nikada sebi dozvolio da budem razlog da se njezina obitelj raspada zbog mene, kazao je.

Rekla mu je da je "isti otac"

Ispričao je i kako mu je prilikog tog susreta rekla da je "isti otac".

- To je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životu, priznaje.

- Zamišljao sam ju kao drugačiju ženu, vedru, kao ženu koja bi se nasmijala kada me vidi, ipak je to majka, rekao je.

- Vidio sam lice žene koja je puna bora i prva ta njezina rečenica me srušila, rekao je i priznaje da nije očekivao od nje da će mu to reći.

Želi da se mladim generacijama usadi empatija prema drugima i da se "razumije da ima djece koja nisu imala savršen život, ali su ipak uspješni".

- Ja sam danas uspješan otac trojice sinova, uspješan sam i u poslu, medicinar sam, rekao je Alen.

Sivi Thomos: motor slobode i djetinjstva

Prisjetio se i sivog Thomosa na kojem ga je tata vozio "pažljivo, ali s osmijehom".

- Thomos je sastavni dio mog života. To je prva 'pičilica', kako ja volim reći, prvi motor koji je otac ostavio meni, rekao je Alen istaknuvši kako mu je obilježio sretno djetinjstvo.

- Kad god bi imao neki problem, uvijek sam se vozio tim motorom i bježao od problema, kaže.

Zaboravljena djeca rata

Alen je u kontaktu s udrugom koja se bavi 'evociranjem' sjećanja na zaboravljenu djecu rata.

- Svake godine predstavljali smo udrugu u New Yorku, u Ujedinjenim narodima, kako bi se govorilo o djeci koja danas žive u stigmi. Naši očevi nisu samo ratnici iz BiH, već i ljudi iz mirovnih misija poput UN-a i EUFOR-a, i oni su dan danas slobodni. Nitko od njih nije osuđivan. Neke majke su prinudno uvođene u brak kako bi zaštitile počinitelje, rekao je.

Istaknuo je i da udruga ne osvješćuje samo zajednicu, već i mlade. Te da su uspjeli donijeti zakon u BiH kojim djeca rođena iz ratnog čina silovanja više nisu nevidljiva.

- Zakon važi u Federaciji BiH kao i u najmanjem BiH entitetu, Distriktu Brčko. BiH je prva država u svijetu koja je prihvatila i prvi put je sistem pokazao da ta djeca više nisu nevidljiva, već da budu vidljiva. To je veliki pomak u BiH. Što tiče Republike Srpske, trenutno radimo na tome da i djeca koja žive tamo i koja su začeta na isti način kao i mi, da se njihova prava tamo provedu i da budu vidljiva. Međutim, oni to još uvijek negiraju, ali nadam se da ćemo se izboriti za to, istaknuo je.

Alen o očinstvu

Na pitanje kakav je otac, Alen odgovara iskreno:

– Imam tri sina: Rejana (9), Ismaila (4) i Džana (3 mjeseca). Strog sam. Djeca su mala, a ono što im usadimo sada, ostat će im za budućnost, rekao je, objasnivši da njegova strogoća nije ljutnja, već autoritet.

– Mama je bila stroga, ali uvijek s puno ljubavi. Mora se znati tko je otac u kući, tko je majka, tko je brat, a tko sestra. Autoritet koji držim u kući je da se zna da sam ja otac. Da ne može on meni naređivati, nego ja njemu dok je pod mojim krovom, kaže.

Ističe i kako se trudi svojoj djeci ugraditi empatiju, koju, kako kaže, današnje generacije nemaju.

Odlazak iz BiH

Iako mnogi mladi sanjaju o odlasku u 'bijeli svijet', Alen je odlučio ostati u svojoj domovini.

- Nije mi žao ni sekunde. Čak naprotiv, drago mi je što nisam otišao iz Bosne. Jer gdje god sam otišao, ja sam poželio da se vratim. Bio sam u Americi, Europi, ali kako se kaže, svuda pođi, ali svojoj kući dođi, ističe Alen.

Dodao je i kako želi što više vremena provoditi s Muharemom i Advijom.

- Želim i da moja djeca budu pored njih, zato što ih beskrajno puno vole, isto tako i sa supruginom obitelji, kaže, te ističe: 

- Najsretniji sam na obali Drine, kada pijem kavu i kada mi Drina odnese misli kroz kanjone, a kada mi dosadi upalim auto i odem u prirodu sa svojom obitelji. Jednostavno nemam potrebu da idem bilo gdje u Europu.