12:41 / 08.05.2020.

Autor: Branimira Volf Milunović/HRT

"Bojim se za zdravlje svoje djece i hoćemo li morati na eci, peci, pec"

Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

Foto: - / -

Roditelji se boje za zdravlje djece. Ne znaju što ih čeka od ponedjeljka i kako će funkcionirati boravak u vrtiću ili školi. Odgajatelji privatnih vrtića se pitaju, što kada više od 9 roditelja dovede djecu, kako odlučiti kome reći ne.
Od ponedjeljka - povratak u vrtiće i školske klupe za učenike razredne nastave. Vlada je odluku donijela, HZJZ je mjere propisao, odgajatelji i učitelji se pripremaju. Roditelji, barem oni koji mogu, važu. Oni koji moraju na posao, djecu će poslati. Pitanja i nedoumica ne nedostaje. Neki vlasnici privatnih vrtića boje se da će se naći u situaciji donositi odluke na, kako kažu, "eci peci pec".

Odluka na vagi

Razgovarali smo s nekim roditeljima. Dijana Pavičić Novak iz Zagreba majka je petogodišnje djevojčice i osmogodišnjeg dječaka koji završava prvi razred osnovne škole. Ni jedno dijete nema namjeru poslati u odgojno obrazovne ustanove.

- Prvenstveno zbog cjelokupne situacije, zbog koronavirusa, jer je moja kćer u kritičnoj skupini. Bronhitičar je od rođenja. Imala je nekoliko upala pluća do sada i to je za nju prilično opasno. Bojim se za njihovo zdravlje. Što se tiče sina, kad vidimo kako će postupati s njim od ulaska u školu i kako će se razvijati situacija, još ću odlučiti. Imam mogućnost biti kod kuće i nadam se da će tako biti što dulje, pa će učiti kod kuće kao i do sada, ističe Dijana.

Mirela iz Zagreba bi šestogodišnjeg sina ostavila kod kuće, ako neće morati na posao. Ali čim poslodavac odluči da ona mora nazad, ne preostaje joj ništa drugo nego sina odvesti u vrtić. Nema ga kaže, tko čuvati. Ipak, njoj je kaže, lakše, ako gleda na stvari pozitivnije.

- Nije me strah, djeca su, kažu, otpornija na koronavirus. Vidjeli smo da je poguban za one starije dobi i kronične bolesnike. Uostalom, koliko vidim, epidemiološka situacija je bolja, sve se stišava i nadam se da će tako i ostati. Neću paničariti, rekla je Mirela.



I dok u razgovoru s kolegama iz državnih vrtića ipak čuje kako ćemo i što ćemo, Jelena Bubenik Hlebec, odgajateljica i vlasnica privatnog DV Pikulica, počinje raditi s vjerom da će sve biti u redu. Pridržavat će se propisanih mjera i nadaju se, kaže, najboljem.

- Više ćemo prati ruke, a mi kao odrasle, odgovorne osobe ćemo voditi računa o dezinficiranju. Nabavili smo toplomjere, mjerit ćemo im temperaturu dva puta dnevno. Zato su, kaže Bubenik Hlebec, smislili pjesmicu da djeci ne bude stresno:

Što rade svi patuljci
Uz toplomjerić mali
Svaki se patuljak
Toplinom svojom hvali.

Ipak, koliko god se odgajatelji i učitelji trudili, nije baš pjesma školovati dijete kod kuće. Ali Dijana je to prihvatila i daju kaže, najbolje od sebe i ona kao majka i sin.

- Pitam se kako to da je do sada online nastava mogla funkcionirati, i zašto ne ostaviti djecu i tih zadnjih mjesec i pol u istom ritmu, mislim da ih previše zbunjujemo sa svim tim promjenama. Ipak je on prvašić, kaže.

Mirelin sin je u grupi s predškolarcima. I oni su ostali prepušteni roditeljima, iako je predškola obvezna.

- Smatram da će oni ipak to sve stići pohvatati kada krenu u školu, tko želi naučiti, naučit će, ni ne preostaje nam ništa drugo, govori Mirela.



Organizacija ili "eci peci pec"

Obje majke misle da propisane mjere o distanciranju djece neće "držati vodu".

- Mislim da su mjere koje su predložene neizvedive. Nisam sigurna kako će na ulazu dočekati dijete u vrtić, kako će ostavljati djecu koja su već unutra ako smije biti jedan odgajatelj s njima, taj dio mi nikako nije jasan, kaže Dijana.

Uz to smatra da je nemoguće odvajati ih, jer je djeci prirodno da se druže.

- Koliko god ih upozoravaš da se distanciraju, oni će dijeliti igračke, ne moraju se ljubiti i grliti ali će biti blizu jedni drugih.

Nju muči i odnos učitelj - učenik kada bi sina i poslala.

- Kako će učitelj doći do djeteta i objasniti mu gradivo, mora biti ipak u prisnijem kontaktu, a ne smije.

- Distancu u vrtićima je nemoguće održati, ljudi se zaborave i opuste, a kamo li djeca, što će ih staviti u sportsku dvoranu? U sobama u kojima djeca u našem državnom vrtiću trenutno borave teško će održati razmak. Nijedna soba nije toliko velika da bi se održao potreban razmak, navodi Mirela.

Bubenik Hlebec neće imati problema s mjerenjem temperature ili organizacijom prostora, jer je vrtić velike kvadrature, ali ističe da će njima biti prilično neugodna situacija za samo dva tjedna. I to zbog broja djece koje smije primiti.

- Roditelji su se javili. Dosad točno onoliko koliko smijemo imati u grupi, njih devet. Pitam se kako ćemo kada i ostali budu htjeli dovesti djecu, što ću reći roditeljima za dva tjedna koji su mi najavili dolazak, taj dio mi nije jasan. Što bih trebala reći roditeljima, da ne mogu dovesti djecu ili na eci peci pec odlučiti tko može ili ne može doći, zabrinuto govori Bubenik Hlebec.

Ovo, dodaje, nije održivo. Dva tjedna će možda funkcionirati, ali se nadam da će se naći način da radimo s cijelom grupom koja je dvostruka veća od devetero djece.



Odgovornost

- Mislim da će biti jako teško odgajateljima i učiteljima koji sada imaju veću odgovornost. Ima roditelja koji će ih možda prozvati da nisu provodili propisane mjere ako se nešto dogodi, odnosno ako se dijete zarazi. Da ne govorim kako naše škole, primjerice, nemaju tople vode, nemaju osnovnih higijenskih uvjeta, kaže Dijana.

Razgovara s roditeljima iz sinovog razreda i upitnika je tvrdi, milijun.

- Svi suosjećamo i meni je žao roditelja koji su prisiljeni poslati djecu u školu ili vrtić. Biram da djeca ne idu, ali zato što još uvijek mogu birati. Pratit ću što će se događati do jeseni, jer ću ih kad tad morati poslati, rekla je Dijana.

I mama Mirela ne zna kako će se postaviti pitanje odgovornosti.

- Ako su od prvog dana govorili da su djeca manje podložna, čemu sada ovo, malo idu, malo ne idu, ne znam čija je odgovornost, djeteta koje nije držalo distancu, poslodavca koji nije ostavio roditelja na radu od doma, države, roditelja? Ne možemo ovako vječno, stvari se moraju bolje organizirati, želimo se vratiti normalnom životu, ističe Mirela.

Djeca baš kao djeca. Sve naše sugovornice kažu potpuno isto. Djeca žele društvo, žele igru, trebaju vršnjake. Trebaju ono normalno koje su do sada imali. "Novo normalno" prihvatili su jer su morali. Nitko ih, kažu, nije pitao jesu li razočarani i kako se oni osjećaju. Djeci treba, kažu majke i odgajateljica, normalan ritam.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!