Branitelji Zoran i Mario: Priča o životu, smrti, nestanku i povratku

U srpnju 1991. godine, HOS-ovci Zoran i Mario skinuli su s ramena školsku torbu i uzeli oružje te otišli braniti Vukovar. Imali su samo 17 godina.

- Deset dana mi smo stajali ispred MUP-a i vikali "hoćemo oružje". Izašao je taj jedan čovjek i rekao je samo meni i Zoranu "vas dvojica zamnom". Dobili smo uniforme i oni su rekli "vi ste maloljetni, morate imati barem potpis od roditelja", prisjetio se Mario Uglješić, ratni vojni invalid i pripadnik HOS-a.

- I što ćemo sada? Uvjerili smo nekako roditelje da nećemo ići na liniju. Mi nismo mislili da ćemo izginuti, da će to neko pucati na nas, da će to netko nas ubiti, da idemo nešto osvajati, dodao je.

- Kada smo potpisivali to, ja se sjećam kao danas, gospodin nam je rekao da je ovo rat, da nije igra, da se pazimo, da smo 90 posto mrtvi, a ja sam rekao "ako je već 90 posto, neka mi napiše da sam ja 100 posto mrtav", nadovezao se Zoran Šorli, ratni vojni invalid i pripadnik HOS-a.

Razdvojili su se na položajima oko Cerića. U "crvenoj kući". I danas, 33 godine poslije, jasno se sjećaju mirisa baruta i straha koji im se tada uvukao u kosti.

- Četiri bombe su bačene, a poslije su izlili bačvu nafte i zapalili. Kada je tenk zapucao, ta se vatra raširila po podrumu. I vikali su "ustaše izlazite van ili ćemo vas sve pobiti". Nisu nas ubili, ali su zato ove kolege stavili jedan na drugog i pregazili tenkom, kazao je Šorli.

Samo trojica su preživjela

Samo trojica su preživjela i završila u logoru Begejci. Pretrpjeli su strašna mučenja i torture. Bilo je to mjesto mjesto gdje je smrt hodala svakog dana, sjeća se Zoran, a on je bio dijete koje je željelo samo jedno - preživjeti.

- Tukli su s čim god su htjeli, rukama, nogam,a letvama. U prostorijama gdje je spavala vojska tu sam ja morao čistiti krevete i svaki krevet poljubiti tri puta i pjevati krevetu. Krevetu čudna spravo pozdravljam te zdravo zdravo, prisjetio se Zoran, govoreći o vremenu provedenom u logoru.

Punoljetnost je dočekao u paklu logora, držala ga je misao na majku. Nakon razmjene zarobljenika u Slavonskom Šamcu, odjurio je sretan svojoj kući.

- Brat je došao na prozor gdje sam ja lupao i on je pitao tko je, a ja sam rekao Zoran, a on je rekao "Zoran je mrtav" i nitko mi nije htio otvarati, ja ne zna što se događa i kažem daj mi ključ što je vama i ja kad sam ušao u kuću oni su svi problijedili, međutim ja pitam gdje je mama, oni kažu umrla, a ja kažem kako. Oni mi kažu ti si sahranjen, ja kažem kako sahranjen. Meni je mama od tuge umrla 17.11.a ja sam se vratio, dodao je Zoran.

Priča o životu, smrti, nestanku i povratku

Dok je Zoran u logoru sanjao o povratku, pokopan je na vinkovačkom groblju zajedno s Mariovim bratom za kojega su svi također vjerovali da je mrtav.

- Našli smo u tom podrumu samo komad glave, izgoreno tijelo izgorene automate, a ostalih devet pripadnika je bilo zgaženo tenkom, to nisu bili ljudi, to je bila jedna, ovako - tanka mješavina kostiju, mesa. Mi smo po tome tko je bio tko je falio iz postrojbe zaključili smo da njih nema, mi smo njih svih 15 tada proglasili mrtvim, kazao je Uglješić.

Mario još s nevjericom gleda u crno-bijelu osmrtnicu s bratovim imenom.

- Ja sam ušao u kuću vidim slavlje neko, pitam što je bilo, što se događaa, kažu mi "došao Željko", ja kažem kakav Željko? Ja sam ga vidio mrtvog i on je bio u kupatilu ja sam probio vrata i on je bio tamo. Oboje su živi majke mi, prisjetio se Uglješić.

Priču o životu i smrti, o nestanku i povratku, Zoran rijetko komu ispriča. Duboki ožiljci rata žive s njim. Snagu mu daje obitelj, ima troje djece.

- Podnio je ono za što mislim da malo tko može podnijeti. Znači da je to sve prihvatio i da čak bolje gleda na život od kad mu se to dogodilo, ustvrdila je Zoranova supruga Romina Šorli.

- Uvijek me učio da ono što se dogodilo da to nikad ne zaboravim, da naravno oprostim, jer život ide dalje, ali da se tih stvari sjećam i da svojoj djeci i drugima prenosimo kako je to sve zapravo bilo da bi to znali i saznali, dodala je Zoranova kći Klara.

Zoran je život posvetio i traganju za zločincima. Jedan je od svjedoka koji je istražiteljima dao ključne iskaze koje su doveli do uhićenja krvnika Željka Travice iz Mirkovaca.

Zoranova priča jedna je od onih za koje se kaže da su filmske. Još dječak, a ratnik, preživio strahote logora, proglašen mrtvim i pokopan. Traganje za zločincem, život prepun ožiljaka. Previše boli za jedan životni vijek.