Druga strana života u snježnoj idili

Gorani dobro znaju kako je živjeti pod zimskim vremenskim neprilikama - od povećanih troškova za grijanje do nužnih popravaka na objektima i osobnim vozilima koje redovito načinju snijeg, led i sol. Jednostavno rečeno, nije lak život u sada bijelom kotaru.

U kući je toplo, grije se na drva, u "bajti" se suši meso, no za to je u Gorskom kotaru valjalo pripremiti mnogo više drva nego u Rijeci ili Zagrebu.

- Ako se grije na šparhet samo jedna prostorija i eventualno u sobi navečer za spavanje - onda se troši oko 15 do 20 metara drva, a za centralno grijanje troši se preko trideset metara, objašnjava Anton Štimac iz Crnog Luga.

Snijeg i led svake godine, a mnogima i promet teške mehanizacije stvaraju dodatne troškove na objektima. Građevni materijal, kaže načelnik općine Lokve Toni Štimac - svake sezone od leda dobije udarac pa imaju puno popravaka na kućama.

- Kad prođe kamion od 50 tona - voda nas do pola fasade šprica voda šprica do polovine fasade, dodaje Vid Arbanas, obrtnik iz Lokava koji kaže da svoju fasadu i stolariju farba dva puta godišnje.

Osobna vozila u ovom kraju brzo propadaju kaže načelnik općine Fužine David Bregovac koji je i sam godinama putovao na posao u Rijeku kao i mnogobrojni Gorani.

- Prosječna plaća u Gorskom Kotaru je nekih 5.500 kuna, a prosječna kilometraža onih koji putuju u Rijeku vam je oko 32 000 kilometara. Morate računati i zimske gume, ljetne gume i dvaput godišnje servis, kaže Bregovac.

U usporedbi s Primorjem, kaže Dalibor Orešković, automehaničar iz Fužina - u Gorskome kotaru automobili tri puta brže propadaju. Odlaze unutarnji blatobrani, vanjski blatobrani, podvozje...

Bez obzira na povećane troškove života nitko od naših sugovornika ne želi napustiti svoj rodni kraj, no razmišlja li država o demografskoj obnovi Gorskoga kotara morat će poreznom politikom barem malo olakšati život Goranima.