"Imate dva socijalna radnika koji vise na vješalima. Ispod jednog piše "Ništa nije poduzeo" a ispod drugog piše "Poduzeo je sve radnje"
U zadnjih tjedan dana u Hrvatskoj su ubijene četiri žene. Prošle je godine u Hrvatskoj ubijeno 13 žena, pet više nego 2018. godine. Sedam žena ubili su muževi ili partneri. Kada se dogode užasi često se u pozadini otkriju teške obiteljske priče.
Anu Strahiju, staricu od 78 godina netko je ubio u njenom domu u Novakovcu. Violetu O., majku devetoro djece iz Međimurja ubio je nevjenčani suprug. Fizički je nasrnuo na nju, a potom je ubo oštrim predmetom pred njihovom maloljetnom djecom, objavila je policija. Na Lošinju je manijak ubio maloljetnicu koja je pokušala obraniti majku od napada. U Novom Zagrebu maloljetnu djevojku su pronašli mrtvu zamotanu u tepih i tako ostavljenu na cesti poput smeća.
Alarmantno je to stanje, a često su na meti kritika javnosti socijalni radnici koje se medijski linčuje jer nisu napravili svoj posao.
No, i oni su samo ljudi. Ekipa emisije Puls posjetila je podružnicu zagrebačkog Centra za socijalnu skrb općine Trnje, da čuje i drugu stranu priče. Ondje samo 10 socijalnih radnika skrbi o 43 tisuće stanovnika. A prema europskim standardima i pravilniku o radu trebalo bi ih biti gotovo dvostruko više.
Dakle, svaki od njih zadužen je za 200-tinjak obitelji, što zapravo znači da se jednoj od njih može posvetiti samo 10 radnih sati godišnje.
- Teško je gledati do kud to loše ponašanje može ići, kaže socijalni radnik Arsen Solowka.
- To je nekakva skica, imate dva socijalna radnika koji vise na vješalima. Ispod jednog piše "Ništa nije poduzeo", a ispod drugog - "Poduzeo je sve radnje", upravo to najbolje oslikava položaj u kojem se nalaze socijalni radnici, često razapeti između dvije strane, dodaje Mara Plačko.
Sandra Perković nagledala se svega. No, u pamćenje joj se urezala jedna majka koja je sama kontaktirala Centar da smjesti njeno dvoje male djece u Dom jer ona nije bila u mogućnosti brinuti se za njih. Djeci, kaže, nije bilo jasno zašto im majka plače jer su mislili da je to rastanak na kraće, dok se majka ne vrati s posla. No, odrasli su znali da je to rastanak na duže, vjerojatno da njihove punoljetnosti. Jako je teško i bolno biti svjedok tih situacija, kaže Perković.
Radimo timski i zajedno donosimo odluke, kažu. Uvijek se pitamo je li to to, možemo li bolje.
Treba puno truda i energije uložiti u neke priče u kojima se traži visoka razina senzibiliteta za ljudske probleme. Postoje situacije kad morate izdvajati djecu iz obitelji jer je ona jednostavno disfunkcionalna i to je doista jako stresno, slažu se ovi socijalni radnici.
- Poneki znaju sve svoje frustracije, svu krivnju prebaciti na nas, kaže Plačko. S tim se svi, kaže, teško nose, ali to je težina socijalnog rada.
Rade, kako kažu, u osjetljivoj zoni i svjesni su da zapravo rade opasan posao. A često se oni nađu u sredini konfliktnih rastava brakova, nasilja u obitelji i slično. Najopasnije su situacije na terenu, kaže nam Alen Minić, posebno kad odvodimo djecu u domove.
No njihove greške se skupo plaćaju - ljudskim životima.
Pogledajte priču:
Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram, TikTok i YouTube!