Kako je prije Oluje ukroćena Dinara

Da bi se akcija Oluja besprijekorno izvela, trebalo ju je temeljito pripremiti. A taj je proces trajao mjesecima. U tom su razdoblju izvedene i akcije Zima 94, Skok 1, Skok 2 i Ljeto 95. Ali i ukroćena Dinara.

U samo 10 mjeseci, u nemogućim uvjetima, probijeno čak 88 kilometara cesta. Bio je to podvig kakav se dotad, a ni kasnije, upamtio nije.

28 godina je prošlo, a kao da je bilo jučer.

- Kao i tada i danas osjećam taj vjetar u kosi koji uvijek struji na ovim prostorima i sjećam se svih trenutaka i zamisli - kako doći u Vještić goru, a zatim doslovno na svaki vrh Dinare. General Pauk je rekao da je to ključ naših svih budućih uspjeha, ako budemo mogli osigurati da na prostor Dinare dovedemo oklop, prisjeća se umirovljeni brigadir Ivan Čikara Čiki, ratni načelnik inženjerije 4. gardijske brigade.

- Trebalo je napraviti ono što neprijatelj ne zna ili ne može. A mi možemo. E, to je bila ta naša inženjerija koja je tada napravila stvarno nešto što meni ni dan danas, sve ove godine, nije jasno, dodaje umirovljeni pukovnik Rade Lasić Lasa, ratni načelnik topništva 4. gardijske brigade.

Bio je to pothvat u koji se nitko, nigdje i nikad - upustio nije.

- Doći u prostor za koji znate da je surov, nikakav, da je težak, da će temperature biti ispod minus 20, da će biti snijega 3 do 5 metara, a imate 3000 ljudi pod vedrim nebom. Morali smo iznaći inačicu - kako preživjeti na Dinari. I mi u tom trenutku krećemo s operacijom podizanja nastamba. To su bile drvene kućice koje su se slagale kao lego kocke, dobijali bi ih u podnožju, vozili na Dinaru i slagali. Slažemo kompletnu logističku bazu, u toj bazi smo imali čak i operacijsku salu, kirurge koji su cijeli rat bili s nama na Dinari. Na svakoj našoj ophodnoj točki su bili zakloni, armirano betonski elementi. Tu je bilo izgrađeno 88 km ceste, napominje Ivan Čikara Čiki.

Do svake, pa i najnepristupačnije točke

- Strojevi se nisu gasili 24 sata, svaki stroj ako bi se ugasio ujutro ga nismo mogli upaliti. Isto kao i oklop, da biste uopće mogli početi kopati ceste morali ste ukloniti 4,5 metara snijega. Znali ste da će u tom trenutku uslijediti vijavica, da ako grupa zadužena za održavanje putova ne bude 24 sata dežurala - nitko neće moći izvršiti bilo kakav logistički dotur na naše položaje i otporne točke, dodaje.

- Uvijek smo morali voditi računa da ugrozimo neprijatelja i da sačuvamo naše ljude. I kakvih je sve akcija bilo. Događaja da ti srce stane. Dolazim na Dinaru, snijeg do pasa, ljudi nemaju gdje spavati, preko noći će biti minus 20, minus 30. Vraćam se nazad, plače mi se. Ujutro dolazim gore - oni se smiju, cijepaju drva. To je bio taj duh, taj pobjednički mentalitet, želja za ostvarivanjem, priča Rade Lasić Lasa.

Činilo se nemoguće

- Imali smo situaciju - jedan od tenkova ostaje na Velikim Poljanicama - imate led na cesti, tenk ne može ići. A Pauk kaže - taj tenk se mora dovesti do Pržina. I sad zamislite - imate dozer, vuče ga, 100 kg željeza se nalazi na ledu. Bilo koja pogreška sve završava u provaliji - vas nema. Pa recimo naš dozer između dvije vatre - gađaju nas maljutkama, pogađaju jedan od cilindara. Tisuću puta smo bili u situaciji da izgubimo glavu ali nikad ni u jednom trenutku nismo dvojili da li ići naprijed ili ne ići naprijed, naglašava Ivan Čikara Čiki.

Osobito kad su stigli - nadomak cilja.

- Oluja je zamišljena da dođemo na prostor između Plješivice i Borove glave. Trebali smo izvesti snage, a nije bilo ceste. U prostoru ničije zemlje postoji dio ceste kojom su ljudi izvlačili šumu. Cesta nije bila dovršena I odlučili smo napraviti pričuvnu cestu koja nije morala biti idealna. Rekao sam da ću za to izgubiti možda sat, sat i pol, ali da ćemo sigurno biti na Crvenoj zemlji. Tako je i bilo. Kad sam vidio Knin, to je poseban osjećaj, i sad se naježim, sjetim se sve te patnje, križa, svih naših poginulih, ranjenih, što je trebalo proći da bi se dogodio taj trenutak. I zasigurno, u tom trenutku, naša srca, moje makar, bilo je kao Velebit, dodaje.

- To su stvari koje je danas možda malo teško dočarati nekome tko to nije prošao, ali ostanu urezane u mozgu, u srcu - za sva vremena. Neki će reći - zašto sam ratovao, što sam radio? Ne! Svaki dan sve sam ponosniji na ono što smo prošli, zaključuje priča Rade Lasić Lasa.

I, ako treba - opet bi!