19:48 / 01.11.2018.

Autor: V.K./HRT

Kako se nositi s tugom i boli zbog smrti voljenih?

-

-

Foto: - / -

Ovih se dana posebno sjećamo svojih pokojnika i u duhu se s njima povezujemo. Posjećujemo njihova posljednja počivališta s osjećajem da smo učinili nešto dobro.
Ovih se dana posebno sjećamo svojih pokojnika i u duhu se s njima povezujemo. Posjećujemo njihova posljednja počivališta , vraćamo se svojim domovima zadovoljni, s osjećajem da smo učinili nešto dobro i lijepo za one kojima više nemamo prilike nešto pružiti, dati. Možemo postaviti pitanje: koliko smo kao društvo spremni neizlječivo bolesnima omogućiti dostojanstvenu smrt? O ovoj se temi govorilo u emisiji „Tema dana“ s gostima, primarijusom Egidiom Ćepulićem, predsjednikom Hrvatske udruge prijatelja hospicija, sociologom Brunom Šimlešom i vikarom u župi Kraljice Svete Krunice, fra Ivanom Marijom Tomićem.

Sjećanje i tradicija odlazaka na groblje u ove dane, osim što su izraz poštovanja prema pokojnicima , one su i svojevrsna duhovna terapija za žive. „Ako govorimo da je društvo u krizi, onda nam svakako treba terapija, posebno ona duhovna. Uz to što odajemo počast onima kojih nema, možemo se zamisliti i nad svojim životom, kako svoje živote živimo“, naglasio je Tomić.

Na pitanje u kojoj mjeri vjerska predodžba zagrobnog života pomaže umanjiti osjećaj nepovratno izgubljenog , Tomić je rekao kako „Crkva kaže da se život njezinih vjernih ne oduzima, nego mijenja. Kada nam se raspadne dom ovozemnog boravka, pripravljeno nam je vječno prebivalište.“
Blagdan Svih svetih - prisjećamo se mrtvih
Postoje i oni koji ne vjeruju u besmrtnost i zagrobni život, no i jednima i drugima je zajednička iznimna bol i tuga s kojom se moraju znati nositi.
Šimleša kaže kako ljudi koji nisu vjernici teže uspijevaju preboljeti tugu. Oni to čine na način da se više koncentriraju na sve ono što su proživjeli s voljenom osobom, nego na sam čin smrti, „koncentriraju se na stotine i stotine trenutaka kada su uživali s voljenom osobom“, istaknuo je.

Također je naglasio, kako ako čovjek nije u stanju preboljeti gubitak sam ili uz pomoć bližnjih, treba zatražiti stručnu pomoć koja će mu olakšati tugovanje.

„Treba si dati oduška i tugovati koliko je potrebno“, naglasio je Šimleša.
Tugovanje ima nekoliko faza. Na početku mnogi negiraju činjenicu, zato što to ne možemo pojmiti, zatim slijedi ljutnja, poricanje i intenzivna tuga.
„Različiti ljudi prolaze kroz različite faze, različito trajanje i mi im to kao sustav podrške trebamo omogućiti“, rekao je Šimleša.

Bilo bi iznimno važno svakome omogućiti dostojanstvenu smrt, no često se događa da teško bolesne i umiruće ljude puštaju iz bolnice na kućnu njegu koja zapravo i ne mora značiti dostojanstvenu smrt.

„ U Hrvatskoj stojimo puno bolje s palijativnom skrbi nego s hospicijskom. Novim zakonom određeno je da palijativna skrb treba postojati i u bolnicama, pa čak i u domovima zdravlja. Hospicij u Hrvatskoj gotovo ne postoji“, naglašava primarijus Ćepulić i dodaje kako bi samo za Zagreb bilo potrebno 40 hospicijskih kreveta.

„Provode se intenzivne akcije da se provede specijalizacija palijativne skrbi, mnoge medicinske sestre su prošle tečaj o hospicijskoj skrbi“, rekao je Ćepulić.

Fra Tomić je naglasio kako je crkva uključena u palijativnu skrb, i u bolnicama i u domovima, na razne načine. Pomažu i umirućima, ali i njihovim obiteljima.

„Mi nismo skloni zatražiti pomoć psihologa ili psihijatra. To odgađamo do zadnjeg roka, a to nije pametno. Moramo shvatiti, da kada su ovako snažne emocije u pitanju, ovako velika bol, da je u redu zatražiti stručnu pomoć“, zaključio je Šimleša.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!