Obrazovanje u raskoraku: Što ostaje kad učitelj više nije uzor?

Liječnik, svećenik i učitelj, bila su tri zanimanja koja su nekako odskakala od svih drugih. U proteklih 30-40 godina svećenik je ostao svećenik, liječnik je ostao liječnik, jedino učitelj nije ostao učitelj. U HTV-ovoj emisiji "Labirint" učitelji su govorili o svome autoritetu danas, što sve utječe na to i kako je bilo nekada prije.

Učiteljica Sandra Milobar kazala je kako smatra da se autoritet učitelja trenutačno ne može vratiti na ono što je bio nekada i da je jedna opća društvena atmosfera takva da ne podržava učiteljsko zvanje.

- Ne mogu usporediti svoj autoritet i autoritet svoje učiteljice. To je nebo i zemlja. Ona je, ne samo da je bila autoritet učenicima, već je bila autoritet i roditeljima. Roditelji su vjerovali učitelju, dodala je Milobar.

Profesorica Olga Jambrec napominje da prije nije bilo utjecaja roditelja ovakvog kakav je danas. Roditelji su, kaže, nama dali punu slobodu rada, s tim da radimo svoj posao kako treba.

"Od djece se očekuje da budu savršena, da bi tek kasnije uspjela u onome u čemu su dobra"

Sustav i dalje počiva na vrednovanju znanja ocjenom, tim nesretnim brojem koji je sada kod nas postao magična 5.0, tvrdi Milobar. 

- Od djece se očekuje da budu savršena, izvrsna u svemu, da bi kasnije uspjela u onome u čemu su zaista dobra. To stvara ogroman pritisak na djecu, na učitelje, na roditelje, navodi učiteljica Milobar.

Profesorica Jambrec okupila je nekoliko svojih bivših učenika, koji su danas odrasli ljudi. Prisjetila se vremena kada su bili u razredu i kazala da je tada bilo "dosta jedinica". Roditelji tada nisu reagirali na ocjene djece kao što reagiraju danas.

- Ako bi došli onda je bilo pitanje - profesorice, u ono vrijeme drugarice - što bih ja morao napraviti pa da on to ipak nauči ili popravi. Nije bilo nikakvih prigovora, izjavila je Jambrec.

Milobar se pak prisjetila da joj je jedan roditelj došao na početku petog razreda, tada još nije upoznala djecu, i rekao joj:

- Gledajte, dijete mora imati odličnu ocjenu iz vašeg predmeta, jer će se upisati u tu i tu srednju školu i studirat će na tom i tom fakultetu.

"U prvom razredu su već željeli proći s 5.0"

Učiteljica Vlatka Baković kazala je kako se sjeća da su joj učenici u prvom razredu rekli da žele proći s 5.0. Kad sam ih pitala što to znači, nisu mi znali objasniti. To su čuli od roditelja. Danas je jedna četvorka neuspjeh. Danas je jedinica neuspjeh. Znam reći roditeljima na roditeljskom sastanku, budite sretni da vam dijete do četvrtog razreda dobije neku jedinicu, dobije slabu ocjenu, da se nauči nositi s tim, da nauči reagirati na to, kazala je Baković.

Profesoricu Jambrec čude zahtjevi roditelja. Upitala je što roditelji uopće traže, pa kad je dobila odgovor da zapravo najčešće traže "petice", profesorica je pitala "A na temelju čega?".

Učitelji su isto samo ljudi, rekao je Mladen Janković. Idu zapravo linijom manjeg otpora, ne žele se "s rogatim bosti", da to tako slikovito kažem. Lakše je dati ocjenu višu nego nižu, nemaš nikakvog problema, dodao je.

- Na koncu je krajnji rezultat da 60% učenika u razredu prođe s pet, da ih 40% ima 5.0, što je svakome, kaže, tko ima zrnce zdravog razuma jasno da je nemoguće.

"Sustav političke instrumentalizacije upravljanja školama"

- Osobno sam bio četiri godine u školskom odboru osnovne škole. Kao predstavnik roditelja iz prve ruke vidio sam do koje mjere je sustav političke instrumentalizacije upravljanja školama uspio dovesti roditelje u sukob s nastavnicima, kazao je Goran Sergej Pristaš, profesor na Akademiji dramskih umjetnosti.

- Solidarnost, autoritet znanja, društvena odgovornost djece, sve su to vrijednosti odbačene u ime upisa srednje škole i uspjeha na maturi, dodaje Pristaš.

- Što se više govorilo o tome da nam obrazovanje treba biti važno, da nam treba biti poluga razvoja, da nam je to zapravo ulaganje u budućnost, da mi moramo biti zemlja znanja - zapravo djela nisu pratila riječi, rekao je Željko Stipić, predsjednik Sindikata Preporod.

Sustav upravljanja školama desetljećima je ugađan tako da preko ravnatelja škole dopiru do roditelja glasača, napominje Pristaš.

- Danas im se to vraća time da roditelji demonstriraju pred školama jer ih vide kao mjesto društvene bitke. Kad sam gledajući omjer glasova kojim je izabran ravnatelj u školi, shvatio da zapravo jedan mali broj nastavnika bio za ravnatelja, a veliki broj nevažećih glasova je bio na tom popisu. I onda sam ušao u školski statut i našao da u slučaju da je samo jedan kandidat, možete glasati isključivo time da zaokružite broj ispred imena kandidata. Što znači d a ako ne zaokružite tog kandidata za tog ravnatelja, vaš glas je nevažeći, kazao je Pristaš.

Ne možete postati ravnatelj u Republici Hrvatskoj, tvrdi Stipić, ako nemate suglasnost ministra.

- Kad postavite svog ravnatelja u školu, onda je taj na neki način i obvezan onome tko je njega postavio. Kad se tu zapravo pojavi netko tko želi utjecati na rad tog nastavnika, konkretno, dakle želi mijenjati ocjene, uspjeh, ne znam bilo što, onda on ne ide prvo prema tom nastavniku. On ide prema tom ravnatelju. Taj ravnatelj onda koristi mehanizme koji su njemu na raspolaganju da zapravo utječe na tog učitelja. On ako zapravo stane na stranu učitelja, a time se zapravo zamjeri nekome "gore", onda on može očekivati što? Kad njemu dođe reizbor, da članovi školskog odbora, koja je ta politika postavila, zapravo njemu neće dati novu priliku da ostane dalje ravnatelj. Vrlo jednostavno, objašnjava Stipić.

"Kad učenik kaže: Moja mama je rekla da je zadatak pretežak za domaću zadaću" 

- Glas roditelja možete osjetiti u trenucima kad dijete kaže, na primjer, moja mama je rekla da je ovaj zadatak pretežak za domaću zadaću. Što radi ta mama? Koje je struke ta mama?, upitala je Milobar i dodala da je sve više situacija da ljudi različitih struka, razina obrazovanja, dolaze s nekim prigovorima.

Stipić tvrdi da su zakoni napravljeni tako da je a priori učitelj slabija nezaštićena strana. Nakon toga imate instrumente vlasti, to su prosvjetna inspekcija, koja uvijek izlazi na teren kako bi zapravo stala protiv učitelja.

Često se dogodi, rekla je Milobar, da imate prijavu na rad učitelja. Nađete se u situaciji da se, morate kao, braniti.

- U jednoj školi kolegica je imala prijavu u nižim razredima da učiteljica čudno gleda dijete i ono se neugodno osjeća, kazala je i dodala da je stigla inspekcija, uslijedila su očitovanja i sve provjere oko prijave. Ispalo je da kolegica nosi naočale za daljinu i da ako želi dijete vidjeti izbliza mora malo spustiti naočale na nos. I zbog toga je ta učiteljica morala proći cijeli proces, koji je onako čudan, prepričala je Milobar.

"Nisam čula da inspekcija pohvali učitelja"

- Sustav najčešće drži stranu roditeljima. Reagira se na svaku pritužbu, izlaze inspekcije. Nikada ja još nisam čula da je neka inspekcija pohvalila i rekla: "Stvarno kolegice, vi ste odradili posao, kako treba". Bude nekad dobrih rješenja (...) Najčešće se "češljaju" papiri, najčešće se gleda sve što smo zapisali, a zapravo mi ne radimo s papirima, mi radimo s djecom, tvrdi Vlatka Baković.

- Pravilnik o pedagoškim mjerama recimo koji je donesen od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja već dugi niz godina je napravljen tako da se vi doslovno morate ispričavati roditelju učenika kojemu ćete izreći nekakvu najobičniju pedagošku mjeru poput opomene razrednika. Tako da profesori imaju strah od prijava i pritiska roditelja. Taj strah od prijava i pritisak roditelja djeluju na to da se smanjio i autoritet profesora, izjavio je profesor Žarko Bošnjak.

- Nastavnik je bio autoritet ne za učenika, bio je autoritet društveni, bio je autoritet roditeljima. I kad imate takav autoritet, to se osjeti, to zrači. Ona se involvirala u naše živote. Znala je za svakog od nas kakav problem kod kuće ima, rekao je Omer Pita prisjećajući se školskih dana i svoje profesorice Olge Jambrec, naglasivši da su nastavnici tada imali autoritet.

Bivši učenici zahvaljuju profesorici Jambrec

Božidar Ferek Petrić, učenik profesorice Jambrec, u sedmom razredu bio je glavni urednik časopisa Zora.

- To je bio moj prvi projekt u životu u kojem sam sudjelovao. Ono što ste nas naučili je da za uspjeh projekta je potrebno zajedništvo, požrtvovnost, jer "Zora" je morala ponekad izaći u ponedjeljak, a mi smo vrtjeli mašinu i vikendom, samo da se u ponedjeljak pojavi. To je bila najveća čast, biti prvi glavni odgovorni urednik časopisa i sasvim sigurno to ostaje u sjećanju čitav život, rekao je Ferek Petrić.

Kao prvo, opismenili ste nas, kazala je Melita Bosek svojoj profesorici. Čitati volim i dalje knjige, a to sam prenijela i na djecu, to mi je najbitnije da vole knjigu. Priznaje da je danas doba mobitela, ali od knjiga ne odustaje, pa i dalje ide u knjižnicu, a postoje, kaže, i e-knjige.

Izgrađivala nam je samopouzdanje, kazala je Davorka Feller za svoju profesoricu koja je 70-ih uvela filmsku kulturu kao predmet. U petom razredu Davorka Feller za školski list radila je intervjue, pripremala se za to, a zahvaljujući profesorici Jambrec direktno se susrela i s filmom.

- Mene se dojmilo to što je uvijek govorila - montaža je najvažnija, ona je kruna svega, u montaži sve nastaje. Meni se to činilo kao čudo, sad ću ja sudjelovati u tome. Potrudila sam se da to i odstudiram. To ne mogu zaboraviti jer je ona tako nadahnuto govorila da sam se zaista vidjela u tom poslu i to me obilježilo. Evo, radim ga već više od 40 godina, izjavila je. 

"Učiteljica Milobar: Entuzijazam mi lagano nestaje"

- Kad nekome kažem da sam učiteljica, svakome je na pameti da radim par sati dnevno koliko piše u mom službenom rasporedu, da se jako puno odmaram, imam jako puno praznika i odmora i da sam na državnom proračunu, kazala je Milobar.

Bošnjak kaže da je potpuno pogrešan osjećaj da učitelji imaju mnogo slobodnog vremena. Tu je, kaže, puno administracije, raznih suglasnosti, razgovora s roditeljima. Na kraju godine su tu razne sjednice, popravni ispiti, dopunski nastavni rad. Vrlo mali je interes za rad u školi, posebno zadnjih nekoliko godina, rekao je i dodao kako se često čuje: "Tko će se sada s današnjom djecom, a posebno s današnjim roditeljima, boriti kroz sve to".

- Najviše me ljuti kad mi se ne vjeruje, kad znam da bi se neki problem lako i brzo riješio, a nailazim na zid. Meni stvarno nije teško objašnjavati roditeljima kako raditi s djecom. Ponekad mi se roditelji znaju žaliti, pa oni žele pisati domaću zadaću, kazala je Baković. Roditeljima je rekla kako bi se u tim slučajevima trebali ponašati. Kad roditelj shvati, kaže, da mi želimo dobro, onda je to rješenje cijelog našeg problema.

- Entuzijazam moj slabi. Onako, kao lagano kad se snijeg topi, tako on lagano nestaje. Nestaje zato što sve manje dobivam neku pozitivnu, povratnu informaciju o tome da je to što radim zaista dobro, izjavila je Milobar.

"Pristaš: Nije ni čudo da čujem od mladih - što će mi obrazovanje?"

Nekad su sjednice razrednih vijeća, napominje Baković, izgledale drugačije, razgovaralo se isključivo o djeci, o obrazovnom i odgojnom dijelu unutar škole.

- Danas se na sjednicama razgovara o disfunkcionalnim obiteljima. Neka ponašanja i neuspjeh djece nisu ništa drugo nego rezultat njihovog života. Sve je više disfunkcionalnih obitelji, sve je više razvoda, sve je više borbi za skrbništvo i sve se to nekako prelama na školu. Mi bismo to trebali riješiti, a nemamo mehanizme, kazala je Baković i istaknula među ostalim da je danas cijelo društvo postalo disfunkcionalno.

- Mislim i dalje da je problem škole problem općeg nepovjerenja u institucije. To je narušeno prije svega dugogodišnjom korupcijom u ustanovama i obezvređivanjem javnih dobara, obezvređivanjem svega što se tiče solidarnosti, svega što se tiče razmjene, svega što se tiče vrijednosti koje obrazovanje donosi u napretku. Nije ni čudo da čujem od mladih ljudi: "Što će mi obrazovanje, evo, može se uspjeti i s time da kupujem zlato", rekao je Pristaš.

- Je l' bi stvarno bilo moguće u jednoj zemlji, u kojoj bi se držalo do obrazovanja, da se svaki tjedan bavimo gdje je neki ministar došao do diplome? Je l' bi to bilo normalno? U takvoj zemlji takve osobe ne bi mogle biti ministri. O čemu mi pričamo? Postoje oni kojima to postojeće stanje odgovara. To što mi kao društvo stagniramo, to što mi kao država sve manje imamo smisla, to očito njih ne brine. Mnogima odgovara postojeće stanje. Zašto? Zato što oni zapravo u društvu mogu biti pozicionirani tako kako jesu, samo ako do tih promjena ne dođe, naglasio je Stipić.

Cijelu emisiju pogledajte u nastavku: