Labirint: Tko je zakazao u zaštiti djece u školama?

Prije velike tragedije u Prečkom hrvatski obrazovni sustav danima je bio blokiran.

- Neću nikada zaboraviti jutro kada sam dopratila svoje dijete do škole i nešto prije devet sati primila poruku u kojoj je pisalo: Dragi roditelji, djeca su zaključana u razredu iz sigurnosnih razloga, ne brinite se, pokušavam im odvući pažnju da ne znaju što se događa. Pomislila sam na Beograd, tim je riječima opisao svoj strah roditelj čije je dijete išlo u razred s dječakom koji ih je zlostavljao.

Dječak je promijenio tri škole, tri su učiteljice otišle na bolovanje, iz škole se ispisao cijeli jedan razred, a ravnatelj je dao ostavku, u jednoj su školi gotovo četiri tjedna roditelji bojkotirali ne puštajući svoju djecu na nastavu.

- Mi roditelji smo bili prisiljeni proučavati statute, pravilnike škole. Pa to je tragikomično. Počeli su se slati mailovi Ministarstvu znanosti i obrazovanja, Agenciji za odgoj i obrazovanje, Hrvatskom zavodu za socijalni rad, Gradu Zagrebu..., mislim da je bilo preko dvadeset e-mail adresa, kaže.

Iako su otpočetka bili upoznati s tim, institucije su izbjegavale riješiti problem.

Odgovornost se prebacivala s jednog na drugog, a ministar Radovan Fuchs tada je izjavio: "Propusti itekako postoje, tko je što propustio želimo da se utvrdi."

Do danas je ostalo nepoznato tko je što propustio napraviti i zašto se tako dugo čekalo na reakciju institucija.

- Svi se kunu u interes djece, a kada zapravo treba preuzimati odgovornost, donositi odluke, onda toga nema. Naime, prebacivanje loptice odgovornosti jest karakteristika ovakvih sustava kakav je hrvatski. Kada država i odrasli ne preuzimaju odgovornost nego imamo situaciju koja izdaje interese djece kako tog djeteta tako i sve duge djece s kojim je on bio u kontaktu, odgovara Boris Jokić iz Instituta za društvena istraživanja.

- Jako puno ljudi je palo na jednom običnom ispitu, a to je pomoć jednom djetetu. Jer da je netko odlučio pomoći jednom djetetu, ne bi bilo treće škole, ne bi bilo druge škole, a vjerojatno ne bi bilo ni prve škole. I to je ono što najviše boli. Najviše boli, da je netko odradio svoj posao za koji apsolutno prima plaću, ne bi imali djece koja su išla okolo kod psihologa na razgovor, ne bi imali istraumatiziranu djecu, zaključio je jedan od roditelja čije je dijete osjetilo vršnjačko zlostavljanje, smatra roditelj čije je dijete išlo u razred s dječakom koji ih je zlostavljao.

Tko je sve zakazao, s čime su se borili roditelji, što su trpjela djeca, kakvim su sve pritiscima izloženi nastavnici, učitelji, učiteljice i jesu li nam škole sigurne, pogledajte u videu: