Maričić: Sve što traje dugo i intenzivno upućuje na alarm

Prema istraživanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu čak 30 posto mladih izjavilo je da se osjeća anksiozno, 20 posto ima simptome depresije i stresa, a 14 posto je jednom u životu razmišljalo o samoubojstvu.

Tinejdžerske godine najosjetljivije je razdoblje u životu. Mladi koji su napola djeca, a napola odrasli žele pod svaku cijenu pronaći svoje mjesto pod suncem, a taj je put često trnovit. Pod utjecajem hormona, oni su tada najranjiviji i skloni crnim mislima. Prema istraživanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu čak 30 posto mladih Zagrepčana izjavilo je da se osjeća anksiozno, njih 20 posto ima simptome depresije i stresa, a čak 14 posto je jednom u životu razmišljalo o samoubojstvu.

Gosti Studija 4 bile su Lea Maričić, psihologinja iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar, te Vlatka Boričević Maršanić, ravnateljica Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež.

Podatci jesu ozbiljni i suočavamo se s ozbiljnim temama oko kojih se svakako trebamo pozabaviti vrlo ozbiljno, rekla je psihologinja Maričić.

Ravnateljica Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež rekla je da su anksioznost i depresija simptomi onog što nazivamo emocionalni poremećaj u djetinjstvu i adolesceniji. Istaknula je da oni jesu najučestaliji, ali ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu. "Druga kategorija s kojima nam mladi dolaze su poremećaji ponašanja. S obzirom da se radi o ometanju okoline kod poremećaja ponašanja ti su poremećaji uočljiviji i ta djeca nam ranije dolaze. Problem kod emocionalnih poremećaja je što dijete često vrlo dugo samo pati i trpi. Tako da ta djeca dolaze prilično disfunkcionalna i često je prvi simptom kod emocionlanih poremećaja da dijete ne ide ili ne može ići u školu."

Na pitanje koliko škola i društvo imaju ulogu u cijeloj priči Boričević Maršanić rekla je da se neki poremećaji više manifestiraju u obitelji, a neki u školskoj sredini, tako da je uloga škole neizmjerna.

Maričić je naglasila da je sa školama često problem jer njihov nastavni kadar nije dovoljno educiran za prepoznati određene probleme ponašanja, te da će  škola u nekim situacijama pravovremeno reagirati, ali kako je rekla, obično je to kada ponašanje eskalira.

Dodala je i da je kod adolescenata prilično komplicirano prepoznati prve simptome jer kod njih imamo skup heterogenih simptoma koji mogu ići u vrlo ekstremne promjene ponašanju što može čak značiti uobičajenu sliku adolescenta. "Dobro bi bilo pratiti njihovo ponašanje i sve što traje jako dugo i intenzivno može upućivati na neki alarm", istaknula je.

Na pitanje jesu li djeca koja potraže pomoć stigmatizirana u društvu Maričić je rekla da jesu. "Svatko tko ide nekom psihologu ili psihijatru odmah je drugačiji od drugih. To, nažalost uopće ne pomaže. Često odmaže da netko odluči potražiti pomoć", zaključila je.