Krasnec u Nu2 o neprijateljstvu Plenkovića i Milanovića

Kada je krenulo neprijateljstvo između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića? Jesu li i u mladosti bili suprotstavljeni, ili su dobro surađivali u Ministarstvu vanjskih poslova te što njihovi međusobni animoziteti znače za Hrvatsku u emisiji Nu2 govorio je autor knjige "Neprijatelji iz čista mira", novinar Večernjeg lista Tomislav Krasnec.

Na početku gostovanja u emisiji Nedjeljom u 2 Tomislav Krasnec otkrio je da se razmišljalo o nekoliko verzija naslova knjige, ali smatra da je konačna verzija pogođena:

- Izraz "iz čista mira" u smislu kako ga i obično ljudi u životu koriste, u smislu da uopće nije tako trebalo biti, da je to jedna neobična situacija... Mogli smo knjigu nazvati i "Smrtni prijatelji" ili "Slučajni neprijatelji", ali mislim da je dosta jasno iz samog naslova o čemu je riječ, rekao je Krasnec.

Datum izbora ubrzao pisanje knjige

Aleksandar Stanković ustvrdio je da je predsjednik Milanović Krasneca doveo u stresnu poziciju jer je odredio datum izbora kada nitko nije očekivao. Knjiga se već pripremala, ali nakon objave datuma moralo se raditi "punom parom":

- Ideja za knjigu je u Večernjem listu nastala negdje na jesen i počeo sam s intenzivnim intervjuima svih sugovornika koje sam htio imati, koji ih poznaju obojicu, ili jednog, ili drugog... I taman sam bio pri kraju toga. To je proces kod kojega je teško u jednom trenutku podvući crtu, stalno nešto zanimljivo doznajete i novi se sugovornici otvaraju. Milanović je odabrao datum izbora, ali na iznenađenje svih nas sam sebe je gurnuo u tu bitku želeći postati novi premijer, tako da je požurio knjigu, ali ju je i učinio bitnom u smislu da je potvrdio ovaj kut gledanja na dinamiku, a taj kut je da su Plenković i Milanović vječiti rivali koji se stalno vraćaju jedan drugom kako bi raščistili svoj obračun. Milanovićev 15. ožujak je učinio knjigu i bitnijom i hitnijom , smatra Krasnec.

Stankovića je zanimalo je li Krasnec ikada pio kavu ili se družio s kojim od njih:

- Sad kad me to pitate, zadnju kavu sam popio s Milanovićem. On je bio na summitu NATO-a u Bruxellesu i bili smo u hotelu gdje smo bili svi mi dopisnici iz Bruxellesa i gdje je držao kratki 'briefing'. Bilo je jako korisno. Obojicu sam profesionalno upoznavao. Milanovića sam upoznao u Bruxelles kad je počeo dolaziti kao premijer 2012. godine, ja sam otišao u Bruxelles 2011. godine. S obojicom sam imao (kontakte), nisu to kave, kad premijeri tamo sjednu na kavu s novinarima, to su više iznimke. Pratio sam ih profesionalno, ja sam s jedne strane kamera i mikrofona, a oni s druge, odgovorio je Krasnec.

Reakcije protagonista zasad izostale

Knjiga je izašla prije dva tjedna - je li bilo reakcija protagonista?

- Ne, nitko od njih dvojice nije reagirao, ali primam neke pozitivne reakcije - i od političara nekih, da su je čitali od korica do korica, i od nekih diplomata. Tako da sam dobio neke reakcije, ali ne izravno od njih dvojice, da mi je netko rekao da su je pročitali. Ja se nadam da jesu, rekao je Krasnec.

Obojica su, nastavio je Krasnec, fascinantne političke figure:

- Što god mislili o jednom ili o drugom, ili o njihovu načinu rada, ili o tomu tko je više pridonio ovoj situaciji koja je neobična, obojica su velike figure hrvatske politike, i općenito, meni kao novinaru pratiti njihov rad, pogotovo u Bruxelles, i na summitima EU-a i NATO-a, i pratiti njihov rad u unutarnjoj politici je jako zanimljiva stvar, komentirao je Krasnec.

S kim bi bilo zanimljivije popiti kavu, interesiralo je Stankovića:

- To vjerojatno ovisi i o karakteru osobe koja odgovara na to pitanje. Ima ljudi koji će reći da bi radije s jednim ili drugim. Mene je jedan sugovornik u jednom trenutku onako "u glavu" suočio s jednim pitanjem: "da su obojica pisci, što misliš tko bi bio bolji?" Ja sam rekao da bi to vjerojatno bio Milanović jer možda ima bolje govore s originalnijim mislima, s više pridjeva. Plenković ima više onako pripremljene, naučene govore, tako da dodirne sve točke, sve kvačice koje treba staviti, smatra Krasnec.

"Od napuhavanja njih dvojica u istoj prostoriji biti ne mogu"

Krasnec je pripremajući knjigu intervjuirao 50 sugovornika, a jedan od njih je ustvrdio da "od napuhavanja njih dvojica u istoj prostoriji biti ne mogu":

- "Soba je premala kad su obojica u njoj," rekao je taj sugovornik, a to se vidjelo i prije. Nije bilo dominantna crta njihova ponašanja, ali očito su neki ljudi vidjeli da tu postoji tenzija, ocijenio je Krasnec.

Kao nultu godinu žešćih nesporazuma Milanovića i Plenkovića, Krasnec uzima 2012., odnosno jedan konkretan događaj:

- To je uvodna scena u knjizi. 2012. Milanović je premijer, dosegnuo je vrhunac svoje političke karijere, zemlja je u krizi, on ima posla, a Plenković je dvije ili tri stepenice niže na "hranidbenom lancu", on je tek postao saborski zastupnik, promatrač u Europskom parlamentu, tek pokušava ući u politiku. Događa se jedna sjednica zajedničkog parlamentarnog odbora u Bruxellesu, i Plenković vodi tu sjednicu. To je neko tijelo koje u tom trenutku zapravo više nije ni bitno, već smo završili pregovore, i na toj sjednici nema nikoga od novinara osim mene. I vidimo da Milanović s mjesta premijera gleda kako je Plenković vodio tu sjednicu. Dakle, nešto ga baš zanima, Plenković mu je "na radaru", čak i kad uopće ne bi trebali biti jedan drugom na radaru. I s tom scenom otvaram knjigu jer je Milanović onda u jednom trenutku se javno požalio, uoči sjednice Vlade, da su HDZ-ovci njega i njegovu Vladu opanjkavali po Bruxellesu, da se to ne radi, da je to sramota, da on - Milanović - to nikad nije radio, prepričava Krasnec.

Tu je nastala mala svađa:

- Karamarko šalje Jandrokovića da reagira na te Milanovićeve izjave i Milanović nastavljajući tu svađu kaže "Znamo mi što je tko radio, što je tko govorio na zajedničkoj sjednici odbora po Bruxellesu". On je očito gledao na nekom 'streamu' kako se Plenković ponaša tamo, i u naslovu tog poglavlja smo onda parafrazirali naziv horror filma "Znam što si radila prošlog ljeta" - naslov je "Znam što si radio na zajedničkom odboru", što je bio način da kažemo da je postojala neka fiksacija, dodao je Krasnec.

Majka "vojna lekarka"

- Jedan sugovornik kaže, kada vidite intenzitet tih razmjena rečenica, to ljudi nemaju s nekim tko im nije bitan u životu, s kim ih ništa baš ne veže, ili imaju neke sličnosti. Ta vrsta intenziteta i svađa događa se među ljudima koji imaju nešto zajedničko, dodao je Krasnec.

Komentirao je i događaj iz 2016. godine kada je Milanović Plenkovićevu majku pred "šatorašima" nazvao "vojnom lekarkom":

- Plenković je, čini se, u tomu vidio, i do dan danas vjerojatno nalazi i tomu uporište za tu tezu, da je Milanović odlučio njega ogaditi među biračima HDZ-a i desnice na način da sugerira da je Plenković nešto drugo od onoga što se predstavlja, da nije dovoljno nacionalno obojen, nego je ranije odrastao kao "zlatna mladež" u komunizmu... Plenković je, ne samo čuo to kao uvredu, nego vidio aktivno nastojanje Milanovića da ga dekapitira, da ga sruši, obrazložio je Krasnec.

Kućni posjet u Bruxsellesu

Ni jedan ni drugi ne tvrde da su prijatelji, istaknuo je Aleksandar Stanković, no podsjetio je na 1998. godinu kada je Plenković posjetio obitelj Milanović u Bruxellesu i bio kod njih na večeri koju je kuhala Sanja Milanović:

- Koliko ja znam, da, ona je kuhala. To je očito bio jedan kućni posjet. Oni su u tom trenutku dovoljno dobri da Plenković posjećuje Milanovića i stanu Milanovićevih u Bruxsellesu. To bi nam sugeriralo da je to nešto normalno, prijateljski... Razgovor je tu bio bez tenzija. Obojica su čak to spominjali u jednoj od svojih svađa. Milanović je rekao "Bio je kod mene doma, a nisam puno ljudi zvao doma u Bruxsellesu," a Plenković je nastojao reći da to nije bilo ništa jako bitno, da je jednom bio kod njega doma, rekao je Krasnec.

Krasnec u knjizi navodi i da je Sanja Milanović tom prigodom skuhala ribu, a Plenković ne voli ribu:

- To je jedna slikovita rečenica. Već se tada moglo vidjeti da oni jesu različiti iako su u normalnim odnosima. Plenković je zaista alergičan na ribu i sve riblje proizvode, a Milanović znamo da voli ribu, otkriva Krasnec.

Uz Plenkovića Granić, uz Milanovića - Canjuga

Rani dani Milanovićeve diplomatske karijere obilježeni su činjenicom da mu je pomogao Zlatko Canjuga, a s druge strane Plenkoviću je pomogao Mate Granić.

- Ta informacija nije nepoznata, ja sam je dodatno provjerio s više strana. I stvarno jest jedan splet okolnosti da je Milanović kada je odlazio u Bruxelles dobio preporuku Zlatka Canjuge jer je njegova supruga Piruška Canjuga iz istog sela odakle su Milanovićevi - iz Glavica kod Sinja. Tamo je Zlatko Canjuga igrao nogomet za klub Glavica i tu se nekako povezao s Milanovićevim ocem, kazao je Krasnec.

Milanovićev otac bio je pomoćnik Vlatka Pavletića, i imao je funkciju u HDZ-ovim Vladama 1990-ih:

- U jednom trenutku otac Stipe Milanović moli za uslugu Zlatka Canjugu da pomogne njegovu sinu da ode na mandat u Bruxelles, a zanimljiva stvar je ta da je Canjuga, znajući s kim ima posla - ministar je Mate Granić i zamjenik ministra Ivo Sanader, koji su isto u tom trenutku malo sujetni - ne želeći imati probleme pita predsjednika Tuđmana za tu operaciju, da si osigura zaleđe ako u jednom trenutku Granić i Sanader odluče napasti Canjugu zbog kadroviranja po njihovu ministarstvu.To su igre sudbine... Kad se krene provjeravati i istraživati, dođe se do dosta životnih i literarno zahvalnih informacija, napomenuo je Karsnec.

Podsjetio je i na to da je Plenković uvijek bio u sjeni Mate Granića i - na kraju krajeva - u trenutku kad je Tuđman umro, kad je Granić bio prodsjednički kandidat, Plenković mu je bio šef kampanje.

Čuvao se pristranosti

Krasnec je govorio i o fazama njihova odnosa u kojima je Plenković pitao Milanovića za savjet oko karijere, ali i o tomu je li on sam privatno skloniji jednome od njih dvojice:

- Ne, toga sam se čuvao da čitatelju ne govorim da je ovo ovako, a ono onako. Baš mi je odabir i pristup pisanju knjige bio da što bolje, detaljnije i plastičnije opišem neke scene, dijaloge ili razvoje događaja, prekretnica, koje same po sebi govore od čega je koji sazdan, kako je jedan došao do pozicije i karaktera koji danas vidimo, a kako drugi. Čak mi je jedna čitateljica rekla da je ušla u knjigu s većom sklonošću prema Plenkoviću, a iz knjige je izašla s mišlju da bolje razumije Milanovića, istaknuo je Krasnec.

Dodao je da je tijekom karijere znao osjetiti, pak, reakcije i Milanovića i Plenkovića na tekstove koje je kao novinar pisao o njihovom političkom djelovanju.

Sugovornici ostali anonimni 

Krasnec je razgovarao s 50 sugovornika, ali njihova imena nisu objavljena:

- Svi su "off the record" ali sve je rađeno po profesionalnim novinarskim standardima, i oni i ja stojimo iza svake riječi, pristali su da ih se snima, transkribirani su vrlo precizno... Taj pristup sam odabrao jer pišem paralelnu biografiju dvojice najmoćnijih ljudi u državi koji su još uvijek na pozicijama moći, i puno tih sugovornika je također još uvijek na nekim dužnostima. Da smo išli pod imenom i prezimenom, oni bi bili ili vrlo suhoparni ili bi odbili razgovarati. Anonimnost ne umanjuje ništa od vjerodostojnosti, ovako smo dublje prodrli do nekih detalja i analiza, objasnio je Krasnec.

"Udbaški gojenac"

Stanković je pitao Krasneca je li otkrio zašto je Milanović Plenkovića nazvao "udbaškim gojencom".

- Jedino do čega sam došao je da je to bilo klasično etiketiranje. Plenkovićev otac Mario Plenković bio je član partije, bio je i na radioteleviziji savjetnik generalnih direktora, ali Milanović nikada nije ponudio niti jedan tračak indicije, a kamoli dokaza da je bio u Udbi ili KOS-u. Meni je jedan od sugovornika rekao da je to bilo etiketiranje koje je postojalo u krugovima gdje je Mario Plenković radio, rekao je Krasnec.

Najkomičniji dio je to, nastavio je Krasnec, da se i za Milanovića isto može reći:

- Potječu iz sličnih obiteljskih 'backgrounda' i slično iskustveno odrastanje su imali, ocjenio je Krasnec.

Kako bi se Zoran i Andrej slagali u razredu?

U knjizi se Krasnec poigrava scenarijem u kojem su se Zoran i Andrej našli zajedno u razredu:

- Da, nakon nekoliko ovako opširnih poglavlja i citata gdje sugovornici analiziraju i njihovo ponašanje kao mladih diplomata i njihovo formiranje kao profesionalaca, ja dolazim do nekog zaključka, da bi bio slikovit. Smještam ih u jedan razred. Obojica bi bili poznati i učiteljima i cijela škola bi znala za njih, isticali bi se po nečemu i u zbornici bi se o njima razgovaralo, smatra Krasnec.

O Plenkoviću, dodao je, zbog toga što se trudi biti najbolji u razredu, što izvršava sve zadatke koje mu učitelji ili učiteljica daju, što sjedi u prvoj klupi...

- Možda je taj tip je učenika. A Milanović dolazi pod pozornost svih, svi znaju za njega, ali više zbog još nečeg... Dakle, ima i sve ovo, prati gradivo, sve uči, čita, ali sjedi u zadnjoj klupi i ima neku mangupsku crtu, dakle, malo i taj odgoj ulice, a ne samo knjige. I povlači neke problematične ili poteze, ili ponašanja, ili izjave zbog kojih dolazi pod pozornost cijele škole, sustava... Tu su jedan u prvoj klupi, drugi u zadnjoj klupi, karakteri različiti, ali čini se da kod Milanovića stvarno postoji to da on ne može podnijeti zašto ovaj iz prve klupe, taj "štreber", zašto je on najbolji u našem društvu, zašto je on percipiran kao najbolji kad "vidite mene, ja imam sve to, a imam i originalnu misao i mogu tri skleka više nego on napraviti", komentirao je Krasnec.

Autor knjige "Neprijatelji iz čista mira" Tomislav Krasnec se tijekom razgovora s Aleksandrom Stankovićem dotaknuo i drugih anegdota i priča iz bogate povijesti javnih sukoba Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića, o kojima možete više doznati u snimci emisije na Facebook stranici Nedjeljom u 2 i na multimedijskoj usluzi HRTi.