Najveće naoružavanje u povijesti RH: Dobra investicija ili bačen novac?

Hrvatska ulazi u razdoblje najintenzivnijeg vojnog opremanja u svojoj povijesti. U iduće dvije godine za naoružanje trošimo gotovo 1,5 milijardu eura. I dok države diljem svijeta ubrzano jačaju svoje arsenale, nameću se ključna pitanja: predstavljaju li ova ulaganja nužan odgovor na rastuću globalnu nestabilnost ili prevelik teret za državni proračun? Hoće li rat u Ukrajini stati ili se preliti dalje? I što za europsku sigurnost znači sve neizvjesnija američka politika pod novom Strategijom nacionalne sigurnosti?

Dobra investicija

Direktor HS Produkta Željko Pavlin smatra kako je to dobra investicija.

Ističe kako visina ulaganja zvuči velika samo zato što Hrvatska desetljećima gotovo ništa nije nabavljala.

- Ako gledamo 20 ili koliko godina nismo kupovali ništa, pa kada bismo to rasporedili, onda to i nije tako veliki novac, rekao je.

Pavlin naglašava da je svijet danas iznimno nestabilan i da je oružje određeno osiguranje i pretpostavka da ćete si kupiti mir i smanjiti ukupne troškove.

- Ono što Hrvatska po meni pametno radi je što ne kupujemo baš svašta. Kupujemo najnovije sustave koji nam u jednu ruku osiguravaju priključak sa zapadnim svijetom, da se možemo uključiti u sve te alijanse. 

Tko su hrvatski saveznici? 

Povjesničar Tvrtko Jakovina sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta upozorava da Hrvatska mora promišljati sigurnost u potpuno novim geopolitičkim okolnostima.

Prema njegovim riječima, velike promjene u američkoj politici – od prvog mandata Donalda Trumpa pa do najnovije Strategije nacionalne sigurnosti – predstavljaju zaokret bez presedana u odnosu na politiku koju su Sjedinjene Države vodile više od osam desetljeća.

- Mnogi su ovo nazvali tektonskom promjenom, tsunamijem koji je krenuo prema Europi. Prekidom s politikom koja se provodila još od 1947. godine, Amerikanci su donijeli jednu tsunami odluku, kaže Jakovina. Naglašava kako se ne radi o naglom udaru, nego o dugotrajnom procesu u kojem se američki interesi postepeno povlače s europskog kontinenta – procesu koji se, prema njemu, neće bitno promijeniti bez obzira tko će sjediti u Bijeloj kući.

Takav razvoj, ističe, loša je vijest za europske demokracije, a dobra za Rusiju, koja je nove američke smjernice dočekala s odobravanjem.

- Time se cijela Europa, a posebno male zemlje, nalaze u potpuno drukčijoj situaciji nego prije samo nekoliko godina, upozorava.

Na pitanje podržava li ulaganja u vojsku, odgovara:

- S jedne strane – da. Ali s druge, Hrvatska mora definirati svoje ciljeve u slučaju da NATO i EU izgube potporu Sjedinjenih Država, što je u ovoj strategiji barem djelomično natuknuto.

Naglašava da se treba postaviti ključno pitanje: tko su hrvatski saveznici ako se ulazi u poredak u kojem "moć, sila i snaga postaju važniji od zakona i argumenata".

- Do prekjuče smo svi u Europi govorili da su naši sigurnosni kišobran Sjedinjene Američke Države. Danas to više ne možemo tvrditi s jednakom sigurnošću kao prije tri dana, rekao je Jakovina, te dodaje da je ključno pitanje: hoće li naši prijatelji doći u pomoć kada bude najpotrebnije?

Podsjeća da Hrvatska nije okružena samo dobronamjernim susjedima. 

- Suočeni smo ne samo s politikom ‘srpskog svijeta’, nego i s konceptom 'Velike Mađarske', kao i s talijanskim strujama koje u muzejskim izložbama prikazuju proširene povijesne granice Italije. To je naše okružje, ističe.

Ističe kako upravo zbog takvih okolnosti Hrvatska mora promisliti svoju obrambenu i vanjsku politiku.

Jakovina poručuje da bi Hrvatska morala potpuno promijeniti politički pristup: prestati s unutarnjim podjelama i shvatiti da s 3,8 milijuna ljudi nema kapaciteta za obranu ako je iznutra razlomljena.

Upozorava da je zemlja u posljednjih dvadesetak godina izgubila gotovo milijun stanovnika, što je nenadoknadiv gubitak o kojem se premalo govori. Ističe i da je Hrvatska u tih 30 godina izgubila industrijske i tehnološke sposobnosti koje je nekad imala – od proizvodnje podmornica i tenkova do zrakoplova koji su se izvozili u Libiju i Zambiju.

- Ostali smo na tome da možemo napraviti granatu i metak. To nije dovoljno, zaključuje. 

Sigurnost ima cijenu

Gordan Akrap, prorektor Sveučilišta obrane i sigurnosti "Dr. Franjo Tuđman", ističe kako Hrvatska ima veliki broj firmi koje se bave pitanjima obrane i sigurnosti i koje su u europskom vrhu. 

- Međutim, hrvatska namjenska, obrambena i sigurnosna industrija nije samo oružje. Mi imamo jako puno sposobnosti i u digitalnom svijetu, i u informacijskom svijetu. Hrvatska pamet postoji, hrvatska pamet funkcionira. Ono što je ona tražila do sada je potporu države, jer koliko je meni poznato, nema namjenske, nema cijele industrije sigurnosti bez određene potpore države, rekao je.

Dodaje i da je ruska agresija na Ukrajinu otvorila oči i hrvatskim vlastima da sigurnost ima cijenu.

Akrap upozorava da se više ne može bezrezervno računati ni na američku potporu u okviru NATO-a, podsjećajući da članak 5. ne jamči automatsku vojnu intervenciju saveznika.

- Najprije se morate moći sami obraniti i formalno zatražiti pomoć, kaže, međutim ističe da EU ima jasniju obvezu međusobne pomoći, ali i ozbiljan problem: protivnici, a posebno Rusija, ne doživljavaju Uniju ozbiljnom organizacijom. 

- Europa je desetljećima funkcionirala u uvjetima globalizacije, američke sigurnosne zaštite i jeftine ruske energije. Međutim, kad dolazi do promjene paradigme iz snage argumenta i mir kroz snagu i mir kroz represiju, onda više nemate tu batinu u ruci kojom možete štititi vlastite interese, naglašava Akrap.

Antidronski sustavi

Vojni analitičar, general-pukovnik Slavko Barić, objašnjava da su francuski Caesari njemačke pancerhaubice slični sustavi, ali da Caesar ima ključne prednosti za hrvatske potrebe. Riječ je o novijoj generaciji artiljerije na kotačima, znatno pokretljivijom i bržoj.

- Caesar treba oko 45 sekundi od zaprimanja zapovijedi do otvaranja vatre, ispali šest granata u minuti i odmah mijenja položaj. Domet mu je 50 do 55 kilometara, uz veliku preciznost, ističe Barić.

Barić upozorava da je Hrvatska u razdoblju "prisilne i nužne modernizacije". 

- Prisilne zato što smo sad shvatili da moramo sami učiniti najviše za svoj sustav obrane u kratkom trenutku i u nepovoljnom trenutku, jer kada je roba na tržištu tražena, onda i cijena raste i stoji ta činjenica da eventualno se plaća više nego što bi to bilo prije 10 ili 15.

Kao ključnu komponentu buduće sigurnosti vidi antidronske sustave.

- Mislim da ćemo mi morati donijeti jednu dobru procjenu koji su to sve objekti ili gradovi gdje bi trebalo polako uvoditi antidronske sustave. Sad uvodimo četiri, zato što su nam zračne luke bitne ili zato što su nam određeni objekti. Ali to su dva pokretna, dva stacionirana antidronska sustava. To je po meni početak i to treba nastaviti, istaknuo je.

Rat na europskom tlu?

Na pitanje ide li Rusija u rat na europskom tlu Jakovina kaže: 

- Rusi su se 1946. godine povukli s danskog teritorija, pa su se povukli s finskog 1955. godine, pa iz Austrije 1955. godine, pa su se povukli iz Kine 1955. godine. S njima se dalo razgovarati, sa Sovjetskim Savezom, koji je bio puno veći i ozbiljniji nego što je Rusija, rekao je.

Dodao je kako je problem što danas mnogi ulaze u prošlost i pretpostavljaju da će budući sukob izgledati kao prethodni. Da će Afganistan biti novi Vijetnam, ili da će se rat u Europi odvijati po obrascu Ukrajine. Neće. Veličina teritorija, teren, klima – sve je drukčije. I pritom govorimo kao da je rat potpuno izvjestan. Ja nisam 100 posto siguran u to.

- Ali ima nešto o čemu možemo razgovarati i u svijetlu članka 5. Hoće li se u jednoj baltičkoj zemlji gdje je 40 posto ruskog stanovništva i ako dođe do pobune u gradu koji je 100 posto ruski, aktivirati članak 5? To je pitanje koje se već postavlja na BBC-ju. Aktivira li se članak 5 ako Rusi uđu u zapadni Berlin i otrgnu taj dio teritorija koji je otok okružen sovjetskim teritorijem? To je bila dilema 60.-tih godina. Ovo je dilema našeg vremena sada. S tim da je to pitanje koje nakon nove strategije Sjedinjenih država možda postaje manje neizvjesno, rekao je dodavši kako je puno veći problem način na koji je ideja iznesena izvrijeđala Europsku uniju po više točaka, a Medvedev je aplaudirao tome što se dogodilo. 

- Sada imamo evolutivnu promjenu američke politike koja traži preustroj obrane, ali i načina razmišljanja. A mi i dalje raspravljamo kroz prizmu Drugog svjetskog rata. Prošlo je 30 godina, svijet je ušao u 21. stoljeće – i rat je ponovno na našem pragu, zaključio je Jakovina.