21:57 / 19.01.2021.

Autor: Nataša Ledić Grgurić/Labirint/HRT

Posvojila naizgled zdravo dijete, a onda se suočila s dijagnozama

-

-

Foto: - / -

Marko do 21. godine ima život pun aktivnosti, terapija, veselja, pun socijalizacije. A onda mora napustiti rehabilitacijsku ustanovu. Plašim se toga i pitam se da li je ova moja borba bila uzaludna, kaže njegova majka.
Za djecu s poteškoćama u razvoju iznimno je važna rana intervencija. Jedino tako mogu postići kvalitetniji život, izbjeći stigmatiziranje i zanemarivanje. S obzirom na to da mnoga djeca u Hrvatskoj nemaju nikakvu pomoć, UNICEF je pokrenuo kampanju kojom svakom djetetu želi dati pravo na jednaku priliku.

Evo mačak, izvoli, kako si mi sad lijep, hoćemo li i maramu sada staviti, govori majka Vlatka Ozimec dok oblači sina Marka.

- Hoćeš mi dati jedan zagrljaj, evo mama ti da jednu pusu, kaže mu.

Vjerujem i naglašavam i želim prosvijetliti ljude da su ta djeca uistinu poslana u našu zajednicu da nam prenesu neku poruku ljubavi, zahvalnosti da se za njih isplati boriti, osjećam da sam puno bogatiji čovjek, ističe Ozimec.

Borba s razvojem i rana intervencija

- Kad krenete u borbu s razvojem i s pokušajem da izvučete iz djeteta najviše što je moguće uđete duboko u razvoj čovjeka općenito.

Marka je posvojila prije 17 godina, bio je mala beba od mjesec i pol dana, i bila je, kaže, presretna što joj se pružila ta prilika da će jednom djetetu pružiti ljubav i pažnju, da će odgojiti jedno prekrasno biće, kvalitetnog i dobrog čovjeka.

- On je došao kod mene u svojoj dobi od mjesec i pol dana kao vrlo mala beba, bila sam presretna što se mogu susresti sa svim izazovima koje majke očekuju u životu, veselila sam se svim stvarima koje ćemo proći zajedno, međutim vrlo brzo smo shvati da tu nešto neće biti uredu.

Pri posvojenju po dokumentaciji koju su dobili sve je ukazivalo na to da je dijete u potpunosti zdravo, Apgari su mu pri rođenju bili 10/10 i nitko nije očekivao ovakav ishod.

- Moram priznati da me to uplašilo. U tom trenutku nisam znala ništa o toj djeci, nisam imala kontakata s takvim stvarima i naravno da je bio strah. Međutim, nije bilo vremena za to, morali smo brzo djelovati, uz predivnu pedijatricu, i njezine savjete vrlo brzo smo se našli na Goljaku, na rehabilitaciji i na ranoj intervenciji. Naglašavam da je rana intervencija izrazito bitna da se pokrene u što ranijoj dobi, jer su onda rezultati puno brži i puno učinkovitiji, kaže Vesna.

Nije bila svjesna što ju čeka jer tu problematiku nije poznavala. Kada su joj priopćili da dijete ima dosta teške dijagnoze od autističnog spektra, cerebralne paralize i da neće nikad stati na svoje noge - to ju je kaže pogodilo.

- Ali ja sam naprosto od prvog trenutka u očima tog djeteta vidjela nešto, nekakvu poveznicu i nekako sam vjerovala da svojim trudom i svojom upornošću mogu izvući pa barem male neke sitne detalje. Međutim, Marko je isto tako borbena osoba kao i ja, on me pratio, on je bio na svemu zahvalan. Kad bi pala on bi pokazao jedan znak napretka, to mi je automatski davalo snagu za dalje.   

Pogled zalazećeg sunca

Naravno krenula je borba kao i kod svih ostalih roditelja s takvom djecom, učestala izbivanja iz kuće, puno terapija. Odlazili su ujutro u 7 iz kuće vraćali se u 19 navečer, govori majka.

- Vježbali smo pet puta dnevno samo što se tiče fizioterapija. Marko je u principu do prve dvije godine bio autistično dijete, to je bilo dijete koje ima tipičan pogled zalazećeg sunca, dijete koje je gledalo isključivo u plafon koje je promatralo isključivo sjene. Apsolutno nije doživljavao mene kao osobu niti je doživljavao predmete koji su mu se nudili. Samim time on nije imao niti osmjeha niti plača. To je naprosto dijete koje je u svom okruženju ne prihvaća bilo kakve podražaje okoline.

- Ja sam to jednostavno prihvatila, u hodu, jer nije bilo vremena čekati nego što ranije krenuti s intervencijom. To sam nekako apsorbirala usput. A kad sam prihvatila da ja imam dijete s poteškoćama i kad sam shvatila da će tu biti jako  puno truda s kojima ću se suočiti - uhvatila sam se ukoštac s tim. Otišla sam na internet, čitala, educirala se, pratila sam dijete,  jer promatrajući njega vidite sve što je njemu potrebno.

Čudo prvog osmjeha

U sustav su kaže vrlo brzo ušli i s njim se timski radilo. Uz to, priuštila mu je i privatno terapije da bi ih imao što više.

- Uljuljala sam se u njegov svijet, moram priznati da je i meni to godilo, imali smo jako puno dodira, njihanja u naručju. Kao i svaki roditelj, puno pružene ljubavi. I naprosto bila sam nagrađena za taj trud, s dvije godine držala sam ga u naručju, dijete je gledajući mene jako otvorilo oči, govori Vesna kroz plač, i nabacilo mi jedan predivan osmijeh. Ja sam u tom trenutku ostala bez teksta, ostala zahvalna na tome što sam dobila i rekla sam dijete moje drago za tebe se stvarno isplati boriti. To je bio jedan jako emotivan trenutak, prisjeća se Vesna.

- Nakon što je Marko otvorio te okice, nakon što je nabacio te osmjehe kojih je bilo iz dana u dan sve više, ono što je jako fascinantno i predivno za njega je da u ovih 17 godina, odnosno u tih 15 kad je dao prvi osmjeh nije prošao nijedno jutro, niti jedna noć prije spavanja da se meni dijete nije usmjerilo taj osmijeh. Kod nas roditelja ove djece dolazi do padova i uspona ali nema vremena kad mi padnemo nemamo vremena razmišljati i apsorbirati te stvari, naprosto sljedećih dana se moramo dignuti i krenuti još hrabrije.

Kako doprijeti do Marka?   

To je istaknula je Vesna, bilo prvo čudo. Drugo čudo je bilo kada je prohodao sa sedam godina, a nakon toga su kaže, krenuli u borbu s razbijanjem njegovog mentalnog sklopa.

- Imali smo veliku sreću što smo bili članovi Udruge Puž i što smo se uključili u poludnevni boravak rehabilitacijskog centra Mali dom. Ondje su nam jako puno pomogli. Stručni kadar pomogao, educirao nas i ukazao na koji način  možemo djelovati na mentalni sklop. Mi smo ustrajno to odrađivali, kao i u prijašnjih sedam godina bili uporni, kontinuirani i da - dogodilo se i treće čudo mentalni sklop je probijen!

To joj je bila nagrada. A njemu je kontakt s čovjekom dodir, zagrljaj, nešto najbitnije na svijetu i mislim da šalje svima poruku što to uistinu znači, što to znači zajednica, istaknula je.

- U sustavu jedino što ja na svom primjeru mogu naglasiti je neinformiranje. Neke stvari mi kao roditelji ne dobijemo pravovremene informacije. Te informacije čujete u prolazu od nekih drugih obitelji koje su to prošle.

Nepoželjan u vrtiću

Ni u vrtić ga nisu htjeli primiti. Obišla je kaže, dvadesetak vrtića, nitko se toga nije htio primiti. Nakon toga je otišla u Ministarstvo priupitati zašto.

-Zašto sam otišla u Ministarstvo? Jer sam od jednog vrtića službeno na papiru dobila da dijete od ponedjeljka kreće u vrtić. Tu sam pukla jer u petak poslijepodne su me nazvali da su se oni predomislili i da se oni ne žele s tim baviti. Prethodno smo bili na procijeni, oni su vidjeli to dijete i to me je užasno povrijedilo.

Kamo nakon 21. godine?

Sada su kaže, sretni. Marko je sretan, jako voli ići u Mali dom, presretan je sa svojim prijateljima, okruženjem u kojem se nalazi, ali se boji problema koji će ih tek dočekati.

- Marko s 21. godinom mora napustiti rehabilitacijsku ustanovu u kojoj boravi jer je to tako zakonski regulirano da su djeca u toj usluzi do 21. godine. Nakon toga bi trebali potražiti kamo dalje s njim. Postoje neke ustanove koje i dalje rade i nude poludnevne boravke, ali s obzirom na količinu korisnika koji traže te usluge i na broj objekata u kojima se oni nalaze to je jako loše organizirano.

Objekti su, ističe, prepuni korisnika, nema niti dovoljno kadra koji im se mogu posvetiti, pa samim time to prelazi u čuvanje djece dok ste vi, kaže, na nekom radnom mjestu. 

- Marko do 21. godine ima život pun aktivnosti, terapija, veselja, pun socijalizacije, zamislite si kad se nađe u tako skučenom prostoru gdje nema toliko aktivnosti, socijalizacije jer osoblje mu ne može toliko vremena pružiti jer je prevelik broj djece. Zamislite do čega dolazi, do agresija, do povlačenja, do vraćanja u ono stanje otkud smo se borili, iz kog smo se izvukli. To me jako frustrira, plašim se toga i pitam se da li je ova moja borba bila uzaludna, ne želim da mi dijete ovako završi. 

Oni samo žele biti dio zajednice

- Želim da i dalje lijepo živi jer je on to zaslužio, on je bezgrešno biće. On je jedan moj topli, lijepi anđeo koji pruža pozitivu svima oko sebe, zašto da se povuče, zašto da bude odbačen, zašto da mu se ne pruži adekvatna skrb i vjerujem da mi to svi zajedno možemo.

Ako smo moje dijete i ja uz veliki trud i upornost uspjeli sami riješiti izazove koji su bili pred nama, što bismo mogli učiniti da se svi zajedno udružimo, pita se ova majka.

- Nadam, se da ćete čuti moj glas, da ćete shvatiti koliko je potrebno da te osobe budu prihvaćene u društvu, koliko od njih možemo dobiti. Ako uložimo vrijeme, ako uložimo trud, ako im damo šansu vjerujem da mogu biti društveno korisni. Ne moraju biti odbačeni, ne moraju biti teret društva, mogu radit kao neki pomoćni radnici u nekim segmentima, privređivati. Oni ne traže puno, oni ne traže plaću oni samo traže da budu dio ove zajednice. 

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!