Ratni izvjestitelji nekad i sad

Nakon svakog rata vrijedi ista rečenica: ne ponovilo se. Kao dokument vremena služe brojne snimke i izvještaji ljudi koji su naše oči i uši na terenu.

Dok danas živimo u svijetu gdje dobivamo nebrojene informacije iz minute u minutu, bivši snimatelj HTV-a Dragan Tomić prisjeća se ne tako davnih, ali ipak drugačijih vremena. Prije su se ratni izvjestitelji umnogome oslanjali, kaže, na samoinicijativu i snalaženje, osobna poznanstva u postrojbama, poznavanje terena, grada...

- Nažalost, ja sam prošao od uličnih do rovovskih borbi. Tri puta sam ulazio u Sarajevo i kroz famozni tunel sam dva puta prolazio. Znači, stvar osobne snalažljivosti i uzdaš se u Božju sreću, opisuje kako je to bilo biti ratni izvjestitelj prije, primjerice, rata i društvenih mreža.

Pokazuje nam fotografiju iz Sarajeva 1994., neposredno prije granatiranja.

U glavi si je ponavljao, kaže, da mora biti koncentriran.

- Da moram biti hladne glave, da ne paničarim. Odatle sve proizlazi, kaže te dodaje kako neki iz njegove ekipe danas imaju PTSP.

Njegov mlađi kolega Marko Mikulić, danas snimatelj HRT-a, našao se na zadatku na Bliskom istoku, u specifičnom ratu Izraelaca i Palestinaca uz organizaciju na terenu koja te ujedno osigurava, ali i ograničava.

- Mi nismo mogli ući u Gazu. Bila je, mislim, samo Al Jazeera koja je izvještavala iznutra, nitko izvana nije mogao ući, tako da nismo mogli imati ni drugu stranu. Imao si drugu stranu tako da si vidio kako se ravnaju zgrade, kuće, sve po redu. Straha ima, kako da nema! Samo ti se posvetiš poslu i tek navečer, kada adrenalin malo padne, vrtiš neke filmove. Ali kada si krenuo tamo, svjestan si gdje ideš i što trebaš raditi, kaže.

Danas je rusko-ukrajinski sukob u središtu zanimanja, a njegovo raspirivanje počelo je još 2014., o čemu govori bivši novinar i ratni dopisnik Zoltan Kabok, koji je pokušavao tada dati predodžbu iznenađenom gledateljstvu s druge strane.

- Moram reći da sam imao tu sreću kao novinar da zapravo u kontinuitetu pratim sve ključne događaje koji su se zbivali na području Ukrajine u to vrijeme - od aneksije Krima, krimskog referenduma, nakon toga referenduma tzv. separatističke Donjecke i Luganske republike, do okupacije toga prostora Ukrajine. Kod televizije je to, naravno, puno lakše jer imate situaciju da ne morate puno govoriti i komentirati jer slika zapravo najbolje govori, ali činjenica da se usredotočimo na točku s koje izvješćujemo i prenosimo činjenice, to je bit cijele priče, kaže za HTV.

Kako staviti u kontekst razliku između devedesetih i današnjeg vremena, između domaćeg i stranog terena? 

- Boravili smo, radili, vratili se kući, spavali, bilo je ratno vrijeme četiri i pol godine. Današnji kolege, ratni snimatelji, borave nekoliko dana, 20-30 dana, i vrate se u svoju redakciju, vrate se svojoj obitelji. Kao tinejdžera mene su fascinirale ratne snimke iz Drugog svjetskog rata. Tko je očekivao da ću ja u neko doba isto to raditi, komentira danas bivši snimatelj HRT-a Dragan Tomić. Nažalost, kaže, radio je to. Danas mu je drago što je zabilježio te događaje.

- Čak sam i pozitivnih stvari u ratu zabilježio. Na neki način možeš reći da si sudionik povijesti, zaključuje.

Radili s pomoću napredne tehnologije ili bez nje, ostaje činjenica da izvještavanje iz bilo kojeg ratnog sukoba stavlja veliku odgovornost pred ekipu koja se svakog jutra budi s glavom u torbi.

Pogledajte video: