Razred koji nedostaje - dan kada je 14 djece izgubilo živote

U najvećoj školskoj nesreći u Hrvatskoj 1989. godine 14 djece izgubilo je živote, 21 ih je ozlijeđeno. Pedesetak učenika drugog, trećeg i četvrtog razreda iz OŠ "Antun Mihanović" iz Prigorja Brdovečkog išlo je na izlet u Gornju Stubicu. No, na željezničkom prijelazu kod Pojatnog došlo je do iznenadnog sudara s vlakom. 

S tom tragedijom u mislima svakodnevno živi Ivan Jakolić, inače iskusni vozač, koji je tog kobnog dana vozio stradali autobus.

- Vozio sam svugdje, po cijeloj Jugi i vani, i hvala Bogu nikad ništa nije bilo. Ali eto, dogodilo se doma na vratima, takoreći, prisjeća se Ivan u dokumentarnom serijalu "Nesreća" Arsena Oremovića koji možete pogledati na platformi HRTi.

U ovoj autobusnoj nesreći stradao je cijeli četvrti razred i dio trećeg razreda osnovne škole.

Odluka učiteljice nekima je spasila život

Jedna od preživjelih, Sanja Cimperšak, tada je pohađala treći razred osnovne škole. Osim nje, na izlet je išao i njen stariji brat Mladen koji je bio četvrti razred osnovne škole.

- On nije baš imao volju ići na izlet. Iz kojeg razloga, ne znam, ali nekako je govorio da mu se ne ide, prisjeća se Sanja.

Taj kobni dan bio je i posljednji put da je vidjela svog brata. Naime, Mladen je jedan od 14 učenika koji su taj dan preminuli u nesreći.

Tomislav Ljubić još je jedan od sudionika nesreće u kojoj je izgubio svoju stariju sestru.

- Probudili smo se radosni što idemo na izlet, prisjeća se Tomislav. A uzbuđena je bila i Ljiljana Kranjčina, koja je, kao i Tomislav, pohađala drugi razred:

- Učiteljice su nam rekle da mi "mali" moramo sjesti naprijed, a "veliki", treći i četvrti razredi, su sjedili iza.

Kasnije se ispostavilo da im je upravo ta odluka učiteljice spasila život.

Kobni dan

U to vrlo maglovito jutro, tri su autobusa krenula iz Marije Gorice. Jedan od autobusa je malo kasnio pa je krenuo kroz Pojatno gdje su se sreli s ostala dva autobusa koji su stali i vozaču Ivanu dali prednost da krene prvi.

- Došli smo do pruge, stanem, gledam lijevo i desno. Do mene je bio i gospodin Belšak, koji je prije radio kao instruktor autoškole, prisjeća se Ivan čiji je kolega zatim izašao van provjeriti situaciju na pruzi – ništa se nije ni čulo ni vidjelo. Autobus je nastavio vožnju preko pruge.

- Taman kad smo krenuli, netko zaviče – vlak!, prisjeća vozač Ivan. Bez ikakvih znakova upozorenja, vlak se odjednom stvorio ispred njih:

- Stisnuo sam gas, ali nije se moglo pomoći.

Vlak je udario u zadnji dio autobusa i doslovno ga odrezao.

- Pazio sam - da nisam, to se ne bi dogodilo. Ali baš kao tempiran, u tu sekundu sam morao naići, nastavlja Ivan.

- U trenutku udarca, svi smo vrištali u busu. Ja sam bila u stanju šoka i zanijemila sam, priča Ljiljana, a Sanja dodaje: "U trenutku udara sam se našla glavom na koljenima, dignula glavu i vidjela razbijena stakla, čula krikove, svi su dozivali mamu - i ja naravno. Samo sam čekala da me izvade van, jer nisam znam što se dogodilo, nisam pamtila ništa."

U blizini se našao Stjepan Kosec, vozač Hitne pomoći:

- Bila je gusta magla, ja sam stajao iza ta tri autobusa. Čuo sam jak udarac - to je bilo strašno, ne mogu vam uopće opisati. Otišao sam naprijed da vidim što se dogodilo, a kad sam vidio skroz sam se skamenio, priča.

Stjepan je odmah pozvao u pomoć druge timove hitne pomoći iz Zagreba i Zagorja.

Kasnije je uslijedio kaos:

- Strašno. Zatekli smo punu livadu djece, rastrčane i rasplakane. Puno njih koji su preživjeli nisu uopće znali što se dogodilo. Vani su već bili i nastavnici, hitna pomoć i policija, prisjeća se medicinska sestra Pavlica Krčelić, koju su posebno šokirali roditelji koji su zapomagali tražeći svoju djecu, ne znajući isprva koji je od tri autobusa stradao.

Najgora noćna mora svakog roditelja

Od bolnice do bolnice, roditelji su s nadom tražili svoju djecu. Kad ih nisu pronašli na odjelu, uslijedilo je ono najteže – identificiranje preminule djece:

- Svu djecu poznaješ, to je bilo teško. Oni su svi ležali jedan do drugoga. Tada vam se sruši cijeli svijet i ne znate bi li plakali, nikakav osjećaj nemate. Samo se ukočite i čekate da se dogodi čudo, s tugom priča Marija Ivanković, majka poginulog učenika.

- Nemaš ni jednu riječ kojom bi ih mogao utješiti, kaže učiteljica Antica Rajčić te dodaje da se nakon nesreće osiguralo da život cijele škole bude prilagođen situaciji.

Uslijedio je zajednički sprovod svih 14 preminule djece, kojem je prisustvovao i tadašnji kardinal Kuharić. Kardinal je tada izjavio kako u svojoj dugogodišnjoj svećeničkoj praksi nikada nije bio na tužnijem sprovodu.

Načelnica Marija Jančić kaže da, nakon te tragedije, u Mariji Gorici nije bilo nikakvog života šest mjeseci.

"Osjećaj krivnje do kraja života"

A iako većina roditelja vozača nije krivila za nesreću, te je poduzeo sve potrebne mjere pri vožnji autobusa, protiv Ivana Jakolića pokrenut je sudski postupak – proglašen je krivim i osuđen na simbolične dvije godine zatvora. Ipak, mnogo gora kazna mu je osjećaj krivnje s kojom mora živjeti do kraja života.

- On je odmah nakon toga događaja bio slomljena osoba, kaže Ivanov odvjetnik Veljko Miljević.

Gotovo cijelo desetljeće nakon nesreće u OŠ Ante Kovačić nije bilo izleta; i roditelji i učitelji su bili u strahu da se takva nesreća ne ponovi. Međutim, život se polako vratio i u školu i u cijelu Mariju Goricu – danas na pruzi u Pojatnom stoji rampa, škola organizira razne izlete, a u znak sjećanja na preminule učenike sagrađena je nova sportska dvorana.

- Pokušavamo vratiti život u ove prekrasne brežuljke i živjeti za nove generacije koje dolaze u Mariju Goricu, s nadom poručuje načelnica Marija Jančić. Dokumentarni serijal "Nsereće" pogledajte na platformi HRTi.