Sremac: Vukovarac koji je iz pobjegao iz vojarne i odmah pristupio Tigrovima

Bitka za Vukovar ispisala je na tisuće sudbina, a jedna od onih koje i danas snažno svjedoče o razmjerima tragedije i hrabrosti je priča Domagoja Jurčića Sremca, pripadnika 1. gardijske brigade "Tigrovi“ i rođenog Vukovarca.

Početak rata zatekao ga je daleko od kuće — u uniformi Jugoslavenske narodne armije, na odsluženju vojnog roka u Benkovcu. Pojasnio je kako je došlo do njegovog bijega iz tadašnje vojarne.

– Bio sam na odsluženju vojnog roka u Benkovcu. Split okolnosti je htio da se to dogodilo tek na deset mjeseci služenja. U našoj vojsci su se pojavili rezervisti sa četničkim odznakama i to je bio znak da jednostavno valja dati petama vjetra, ispričao je.

Nije se, kaže, vraćao izravno u Vukovar, iako mu je to bila prva misao.

– Došao sam u Split, oni su nam ponudili mogućnost da idemo prema Zagrebu. I meni je zapravo bila namjera doći što bliže kući, ali sam bio svjestan da kući ne smijem doći. Bio bih izložen progonu vojne policije i morao bih se skrivati. I onda, prvo što mi se ponudilo – Prva gardijska brigada – i dalje na teren, kaže Sremac.

'Kao Tigar nisam mogao u svoj grad'

Brzo je postao dio najelitnije postrojbe Hrvatske vojske i prošao najteža bojišta, ali jedno mu je mjesto ostalo nedostupno – rodni grad.

– Situacija na terenu jednostavno je bila takva da čovjek baš previše ne razmišlja o tome. Čekaš neke vijesti, ali vijesti nema – prisjeća se. Tada je stigla vijest koju je najmanje želio čuti: pao je Vukovar.

– Trudio sam se ostati pribran, ponajprije zbog sebe. Moji su dolazili polagano. Nakon dva dana pojavili su se baka, mama, snaha s djecom. Onda smo kasnije čuli da su djed i otac zadržani u logoru, a dva brata su, nažalost, nestala na Veleprometu, govori Sremac.

Njegova braća, Josip i Vladimir, odvedeni su nakon pada grada. Njihova sudbina ni danas nije u potpunosti rasvijetljena. Nismo ih pronašli. Još uvijek tragamo i nadam se na ovo nalaženje na Petrovačkoj doli, dodaje.