Starost nije radost, ali je treba doživjeti

Starost nije mladost, ali je ipak treba doživjeti, kažu oni koji su svoju treću životnu dob odlučili živjeti zajedno. A evo kako danas gledaju na život, o čemu sanjaju, što ih rastužuje, a što veseli, te što ih je starost naučila.

- Sami si skuhaš, sam jedeš. Niko ti ne veli ni dobar tek, ništa. Najedeš se na silu, progutaš u sebe, popiješ gemišt, ideš van na balkon, cigaretu, kavu. Sam si. Susjed je preko puta, maše, ali ti si opet sam. Dođeš u prostor, sve stvari te podsjećaju na lijepi život, suprugu koja je tu bila do jučer. Ti si sam. Kud god se okreneš, otvoriš vrata – sam si. Spoznaja te samoće u čovjeka koji je bio društveno i politički angažiran, ne znam s čime sam se sve bavio i sad si sam. Sve je utihnulo, ispričao je Zlatko Malek. 

- Srećom još uvijek me dobro mozak služi, pa sam sam sebi rekao: Zlatko, ovo više nije život, ja moram biti među ljudima.

Suprug mi se naglo razbolio i ostala sam bez njega. Ja sam se potpuno izgubila. Nikako se nisam mogla pomiriti s tim da njega više nema. Zdravstveno stanje mi se drastično pogoršalo. I onda sam vidjela da ja više ne mogu funkcionirati onako. Okupila sm djecu i rekla: ovako više ne možemo, rekla je Đurđica Bagić.

- Kada izgubite partnera onda kao da izgubite tlo pod nogama, rekla je Nada Brković čija su djeca vani i kako kaže, ne mogu stići u trenutku kada joj zatrebaju. 

- Tako da sam po cijelome Zagrebu počela tražiti gdje bi se smjestila, gdje bi predala molbu, kaže. 

- Divan sam život imao, prisjetio se gospodin Zlatko.

- Ivica Šerfezi, Toni Kljaković, to je moja klapa, Zdenka Vučković, Duo Hani... . Ja sam doživio ta ludila, cure su vrištale i tražile za ples. Nekad su bili show iz Amerike, Dean Martin, Presley, Rocco Granata. Ja sam živio u to vrijeme. Divan sam život imao i vratio bi se odmah natrag da ono može biti, kaže sa sjetom. 

Gospođa Đurđica teško je napustila Petrinju. 

- Kad sam se pakirala sve mi je stalo u jednu torbu. Pa sam si mislila, Bože, koliko smo stvarali u životu, koliko smo napravili i sad taj život stane u tu jednu torbu, rekla je, te dodala kako je Petrinja jako lijepi gradić u kojem je provela najljepše dane svoga života. 

- Nisam težila da ja u Domu dobijem sobu, da budem sama u sobi. Kad sam ispunjavala upitnik tražila sam dvokrevetnu sobu. Stojim na tome da je starost isto kao što nam je i mladost bila, samo što nam je starost novu odjeću sašila. A što nam je to sašila? Sašila nam je to da smo nemoćni puno puta, da nam treba tuđa pomoć, možda padamo u nekakvu depresiju, da razmišljamo, mogla sam napraviti to, mogla sam, pogriješila sam to… To ne vodi ničemu. Znate što ću vam reći - Starost nije radost, ali je treba ipak doživjeti, kaže nam gospođa Đurđica.

Gospodin Zlatko ljut je na starost jer ga svaki dan nešto novo zaboli.

- Najviše volim razmišljati o lijepim danima u mojoj prošlosti. To me drži, kaže i otkriva kako ništa u životu ne bi mijenjao, ali da mu je ipak jedna želja ostala neispunjena.

- Da vidim Svetu zemlju, sveti Grad u Izraelu, otkriva nam.

I gospođa Đurđica ima neostvarenih želja.

- Voljela bi da sam išla u Portugal, Barcelonu, Pariz, London. To prekrasni gradovi, kaže. 

A na pitanje što joj je najvažnije gospođa Nada kaže - ljudskost.

- Ljudskost od onih koji vas okružuju, blizina, finoća. Recimo ja krenem za čašom vode da si sama uzmem, ali nađe se osoba koja mi servira čašu vode ili flašu s vodom. To me dirne do neba, kaže.

- Poslije svega što sam proživjela, život mi je ispunjen. Ja sam zadovoljna jako. Uvijek ima izlaza u životu da nam bude lijepo, zaključuje gospođa Đurđica.