Svećenik koji ruši stereotipe: Lovrić o strahu, sustavu i hrabrosti da bude drugačiji

Gost emisije "Nedjeljom u 2" bio je svećenik Željko Lovrić. Govorio je o pomaganju nemoćnima, o tome zašto je organizirao psihološko savjetovalište u svojoj crkvi, zašto se plašimo i bježimo od različitih ljudi, a ne volimo ih kao braću kako je propovijedao Isus.

Za njega govore kako je neobičan svećenik, drukčiji je i da odskače od svećeničkog prosjeka. Na pitanje kako se nosi s time kazao je da ga je malo sram, a opet, malo mu je drago.

- Postavlja se pitanje je li odudaranje zbog nečeg dobrog ili lošeg. Ja se trudim da ne odudaram po lošem. Kada je nešto loše, kritika javnosti to kaže. Dao sam se na pozornicu da ljudi ocijene kako radim, rekao je.

Napisao je knjigu "Planina suza Bogova" u kojoj baš o tome govori. Naglašava kako sustav baš ne voli one koji odskaču, već one koji su poslušni i ukalupljeni.

Dio vjernika ne odobrava što ima psa, ali je on, kako kaže, bio spreman na to jer u našem društvu postoje ljudi koji ne vole životinje i smatraju ih nižom vrstom, a životinje nas mogu naučiti mnogo čemu.

- Njihove karakteristike, vjernost, odanost, realnost i šute kada mi nešto pogriješimo i opraštaju nam, naglasio je.

"Tko ne voli pse, ne voli ni ljude"

Smatra da tko ne voli pse, ne voli ni ljude.

- Pas me naučio da dopustim da ljudi naprave što misle i što žele. Pas je poput čovjeka koji želi od tebe čuti nešto. Prepustiš određene događaje da se dogode jer ih ne možeš mijenjati ni utjecati na njih, kazao je.

Na pitanje jede li životinje, odgovorio je potvrdno.

- Mi smo u hranidbenom lancu svejedi, naglasio je.

Osvrnuo se na svoju obitelj koja nije bila savršena. Otac mu je radio u Njemačkoj, a majka je odgajala šestero djece.

- U svemu tome, majka je poprilično patila jer uz nju nije bio suprug. On je nedostajao kao glava kuće. Majka se jako trudila, ali nam je nedostajalo majčinske ljubavi jer je morala biti stroga, kazao je.

Trag u njegovom djetinjstvu je ostavila baka koja je uvijek uskočila kada je trebalo. Ona je, kako kaže, bila nadopuna onoga što ti nedostaje.

- Baka je imala ono što mi nije dala majka i ona je imala dodir u ono što ja danas jesam, rekao je Lovrić.

Sjeća se kako je baku pitao za crkvu što je to, čija je to kuća, a ona mu je odgovorila da je to Isusova kuća. Ušli su u crkvu i tamo je ugledao župnika koji je bio u crnoj dugoj haljini i pomislio je da je to Isus. Potrčao je k njemu, zagrlio ga i povikao "Isuse pa ti si živ".

- Župnik je vjerojatno za mene postao očinska figura. Bio sam razočaran da on nije Isus, ali kad već nije Isus može mi biti tata. Taj dobri župnik je svojim primjerom doprinio da u župi bude 30-ak svećenika, mojih dragih kolega u svećeništvu, a ništa posebno nije s nama radio, nego je samo bio figura koja je nama svima odgovarala. Bio je osoba u koju se možeš ugledati, naglasio je.

"Želja mi je bila biti uzor drugima"

Dodaje kako je kasnije njegova želja bila biti uzor drugima i nakon toga nastupa nauk, vjera, Bog i to je, kako kaže, njegovom životu dalo smisao.

- Još kao dijete nisam mogao shvatiti da ljudi jedni prema drugima mogu biti hladni. Tamo sam dobio nešto sasvim suprotno. Dobrotu, toplinu i o tome sam želio ljudima govoriti da Crkva može to dati drugima. Moj župnik je dao meni i tako sam upoznao Boga koji je umro za nas, kazao je.

Prisjetio se trenutka kada je razmišljao je li ga Isus zaista pozvao ili je to samo njegova želja da postane svećenik.

- Čovjek koji se priprema za svećeništvo dođe do praga kada se uskoro može zarediti i to je to. Mene je ta strava, prepoznavanja tog trenutka poljuljala i otišao sam doma u dogovoru s poglavarima koji su mi rekli da promislim. Zadivila me njihova sposobnost razmišljanja, rekao je.

Ono što ga je razočaralo je bilo kada se želio vratiti, mjesni biskup mu je rekao da ga više ne trebaju.

- U meni je eksplodirala želja da budem svećenik i o tome sam razgovarao sa svojom djevojkom. Plakali smo oboje. Ona je rekla kako ne želi stajati na putu Bogu i dala mi je blagoslov, kazao je.

Na pitanje je li mu žao što nije biološki otac, Lovrić je rekao kako je u svakom muškarcu želja biti otac, no to se očinstvo terapijski pokrije s očinstvom prema drugim ljudima i misli kako uspijeva u tome.

- Svećenik želi imati sve kao i drugi ljudi, ali istinski se svećenik odriče toga. To je žrtva za neki ideal, za neku vrijednost zbog koje se odričemo, naglasio je.

Smatra da možeš imati devet osoba koji su nam jako bliski.

- U mom svijetu od devet ljudi, razočaralo me njih sedam. Vjerovao sam im, otvorio im svoj život. Iznevjerili su me jer su htjeli da budem drukčiji jer su se oni promijenili. Ponizili su me jer su rekli da sam ih razočarao. To je bio krah za mene i otišao sam u Čile, samo da se maknem daleko gdje ću moći biti sam, istaknuo je.

Violinski koncerti za gluhu djecu

Lovrić u svojoj župi organizira razna događanja, a jedno od njih je da djeci koja imaju poteškoće u razvoju, djeci koja su gluha, organizira violinske koncerte.

- Pohvalio bi Renatu Novoselec, profesoricu koja ima jedinstvenu metodu u svijetu sviranja violine za gluhe. Kada je bio potres u Zagrebu, u Ilici se urušila njihova zgrada i ona je došla na moja vrata i pitala me mogu li pomoći i primiti ih. Stvarali smo velike stvari. Zagrebačka filharmonija je nastupila u našoj župi, pa smo s onkološkim bolesnicima otišli u Lisinski gdje smo s udrugom Jedra napravili koncert s filharmonijom. U 11. mjesecu smo imali u župi osam velikih svjetskih umjetnika s kojima su nastupala i djeca, kazao je.

Dodaje kako je to ono što žele dati djeci kako bi ona bila kao i svi drugi ljudi i dobila priliku da budu zvijezde.

U župi je organizirao i psihološku pomoć.

- Svećenici su naučili kako ljudske probleme na ispovjedi nalijepiti na sebe kako bismo to uspjeli liječiti u sebi, ali kad liječim drugoga, liječim i samog sebe. Ispovijed je terapija i za mene i za vjernika. Ja nisam liječnik nego je to Isus, naglašava.

- Ako ja vjerniku ne mogu pomoći, onda je tu psihološka pomoć, dodaje.

Naglašava kako je danas najveći problem anksioznost koja zakoči čovjeka.

Na donatorskoj večeri jedne udruge koja se bori za život, glumio je prosjaka.

- Sjeo sam pred crkvu i prosio da vidim koje će reakcije biti i kakvi smo mi vjernici kada vidimo prosjaka pred crkvom. Vidio sam svašta, kazao je.

Zaključuje da nemamo dovoljno jasnu svijest te da nisu samo brige za one kojih više nema među nama.

- Moja baka je rekla bojite se onih koji plaču za mrtvima, a ubijaju žive, rekao je.

Na pitanje sumnja li ponekad u Boga, Lovrić je rekao kako mu je Bog toliko dobra učinio u životu da nema sumnje.

"Sestra me naučila živjeti svojim umiranjem"

Prisjetio se trenutka kada mu je sestra umirala na rukama. Kaže kako je bio prestravljen jer je vidio kako pati, što nikada nije vidio.

- Sa sestrom sam bio šest mjeseci danju i noću te čuo svaki jauk. To su trenutci kada vidiš da ono dostojanstveno što vidimo polako pada i ostaje samo egzistencijalni JA koji pati. Sestra me naučila živjeti svojim umiranjem, naglasio je.

Lovrić govori kako smo kao ljudski rod toliko zgriješili prema Bogu da on dopušta i patnju djece i mladih.

- Prerani odlazak mladog čovjeka ljudskim se očima čini kao gubitak, a možda je odlazak dobitak za toga. Narod ne vidi da je radost i milosrđe dano njegovim izabranicima. Trenutak patnje je samo prolazak kroz nešto što je ionako božje. Mi se trebamo zapitati što mi radimo nevinima, kazao je.

"Kada sam usamljen zovem drugog sebe"

Istaknuo je kako najviše ne voli budale i zle ljude.

- Budala je čovjek koji si ne da nešto dokazati i misli da zna, a zle ljude koji ustraju u tome zbilja ne volim, naglašava.

Lovrić je rekao da kada je usamljen da se sjeti svog prijatelja koji kad je sam zove drugog sebe u blizinu pa vidi da je u najboljem društvu.

Dodaje da svatko tko razgovara s umjetnom inteligencijom zna da je to kopija nas, no, kako kaže, zabavno je ponekad čuti i tog osmog mene.

Što se tiče pobačaja, Lovrić je jasan, govori kako je etička norma da najjači štiti slabijeg.

- Izašao bi iz Crkve da ona promijeni mišljenje o toj temi, rekao je.

Naglašava kako je sve zadovoljniji svojim životom.

Cijelu emisiju pogledajte u nastavku: