11:59 / 13.11.2018.

Autor: Nataša Ledić Grgurić/V.K./HRT

U Hrvatskoj između 50 i 100 tisuća ovisnika o internetu

-

-

Foto: - / -

Sve više djece velik dio vremena provodi uz mobitele i računala, što postaje ozbiljan problem. Kod nekih se već razvila prava ovisnost. Pretpostavlja se da je u Hrvatskoj između 50 i 100 tisuća ovisnika o internetu.
Sve više djece velik dio vremena provodi uz mobitele i računala, što postaje ozbiljan problem. Kod nekih se već razvila prava ovisnost. Pretpostavlja se da je u Hrvatskoj između 50 i 100 tisuća ovisnika o internetu. Iskreno svjedočenje jedne majke nekim će roditeljima otvoriti oči.

Za HRT-ovu emisiju "Labirint" to je istražila novinarka Nataša Ledić Grgurić.

"Molio bi da mu oprostim, da neće više i tako, uvijek bi bilo nekakvih suza obećanja, čvrstih obećanja. Očekivala sam da je dijete zrelije nego što je. Zato što je on izgledao zrelije. Izgledalo je da to shvaća i da će sve, ali onda kada bi došao taj izvještaj na kraju mjeseca, vidjela bi da je potrošeno puno previše interneta nego što je potrebno za naše kućanstvo“, rekla je majka.

"Svi smo tih 90-tih godina se podsmjehivali, pa kockanje je zbilja bolest i droga i alkohol, ali ovo ne može bit. Za deset godina se drže kongresi gdje imate ljude iz Singapura, iz Koreje koji su više nego očajni. Jedno potpuno emocionalno invalidiziranje koje će sigurno na cijelu generaciju ostaviti teške posljedice“, rekao je Ante Bagarić, liječnik u Klinici za ovisnosti Psihijatrijske bolnice Vrapče.

Teške su to priče s kojima se danas susreću mnoge mlade obitelji. Teške priče s bezazlenim počecima. 

"Igrice su mu bile dostupne već od 5 godine i to je bilo vrlo simpatično, tako malo dijete se interesira za Internet, kako je on pametan, kako je to nova generacija, to će biti fantastično“, sjeća se majka.

Dobivaju ih već u vrtićima, u osnovnoj školi već su obvezno uz njih. Mobitel je u dječjim rukama prerano i prečesto.

"Na početku mi nismo ni shvatili koliko on vremena provodi uz igrice, ali kada bi ga pitali jesi li napisao zadaću? Jesam. Jesi li učio? Jesam. Što si radio? Ne bi on baš spominjao te igrice. Onda je suprug vido da raste promet po internetu, da je to sve više i više da je dijete izgledalo i umorno, oči su mu bile crvene“, priča majka.

Bio je to drugi razred osnovne škole. I kao kod većine obitelji, roditelji na poslu, dijete samo u kući. U ovom slučaju nije bilo razloga za sumnju jer dijete nije imalo loše ocjene.

"Primijetili smo da kad smo ga poslali u park da se ide igrati, on bi rekao nema nikoga, a zapravo se čula cika iz parka, djeca su se igrala. Nije ga zanimalo ni vožnja bicikla, ni rolanje, ni tako neke druge stvari i onda su mu dolazili prijatelji, koji su isto tako voljeli igrati igrice“, govori majka.

I onda dolazi kulminacija. Trenutak istine i spoznaje da nešto ozbiljno nije u redu, alarm koji je za roditelje bio šokantan.

"On bi se u subotu ujutro probudio rano, prije svih nas i krenuo igrat igrice. Onda ne bi otišao na wc. Jednostavno bi odlagao jer je sad bilo jako, jako napeto, ne može ostaviti ova dva prijatelja s kojima se igra. Nekoliko puta se desilo da se on sa 8, 9 godina popiškio u gaće, tu je meni zapravo najviše alarm proradio“, rekla je majka.

"Psihijatri se još muče kako nazvat tu četvrtu ovisnost, ali  vani se ustalio izraz ovisnost o internetu“, rekao je doktor Bagarić i napomenuo kako
"to može bit očajno destruktivno za osobu ako se razvije. Ako to igranje prođe 5,6,7 sati kod svih osoba će napravit katastrofalne rezultate."

Doktor Ante Bagarić s pacijentima ovisnim o internetu susreće se posljednjih deset godina. Ozbiljan je to problem, poput onog s alkoholom,  drogom, kockanjem...

"Ovisnici gube od smetnji vida, od mogućnosti da se dobije teška epilepsija, emocionalno oštećenje nas zabrinjava. Recimo, mi smo imali osobe koje 6 mjeseci na grupi ne mogu progovorit ni jednu riječ", govori Bagarić. 

Da se nešto događa primjećuju već nastavnici u osnovnim školama.

"Bilo je slučajeva kada je dječak, svoj postupak u kojem je on uzeo tvrdi predmet i pogodio drugo dijete, opravdao činjenicom da je to vidio u igrici i da se u igrici nikom ništa nije dogodilo. On nije bio svjestan posljedica jer je mislio da je igrica stvarnost“, ispričala je Vlatka Baković, dipl. učiteljica razredne nastave.

Normalno je postalo da učenici pod odmorom sjede zajedno, a komuniciraju preko mobitela. Sve više ekrana, sve manje druženja i sve veće teškoće s učenjem.

"Općenito mislim da postoji određeni manjak empatije, zatim, pri dolasku u školu djeca imaju sve slabije razvijenu grafomotoriku. Čitanje i pisanje je nekada bilo u prvom razredu, a sada čitanje vježbamo i cijeli drugi razred i učenici sve teže kvalitetno i dobro čitaju. Pod kvalitetnim  mislim da razumiju što pročitaju“, ukazala je Baković.

U virtulanom svijetu situacija izmiče kontroli, čega često obitelji nisu svjesne.

"2009. mama je dovela sina koji 5 godina nije izašao uopće iz svoje sobe, iz svoje kuće, niti je razgovarao s bilo kim. Igrao je strategijske igrice i onda ga je mama uvjeravala i nagovarala i jedan ga je dan uhvatila za kaput i dovela. Pitao sam ga ima li curu, a on je rekao: Bi li trebao imati?“, priča Bagarić.

"Ucjenjivali smo ga, zabranjivali mu igrice, suprug je stavljao svugdje šifre, ograničio je to igranje, ali dijete je zapravo dovitljivo, dijete je inteligentno i pronašlo je načina kako će na moj laptop, kako moju šifru iskoristiti“, rekla je majka.

"Zabrana izgleda  dobro rješenje nama roditeljima,međutim nije efikasna nažalost. Licemjerne su zabrane, ja ću tebi zabraniti, a ja ću to isto raditi. Ti nemoj uvečer igrat igrice, ali ja ću igrat jer sam stariji“, govori Bagarić.

Od svih ovisnosti, kod ove o internetu najteže je uspostaviti apstinenciju.

"Razgovarali smo s njim, pričali o ovisnostima, kuda to može dovesti, uspoređivali s drugim vrstama ovisnosti, ali on je jednostavno bio premali i sve je obećavao. Htio je zapravo ugoditi i meni i suprugu, biti dobro dijete, ali to ga je jako privlačilo“, priča majka.

"Nemamo  relevantne epidemiološke podatke, ali prosuđujemo najmanje 50 do 100 tisuća u Hrvatskoj koji su na razini ovisnosti. To su bolesni ljudi“, ukazuje Bagarić.

"Nabavili smo psa, možda se on i bojao kad je bio sam kod kuće, možda mu je trebao taj televizor  i  taj cijeli virtualni svijet kako se ne bi bojao u jednom smislu, u drugom smislu to je bila zabava koja ga je potpuno okupirala“, govori majka.

Osmislili su mu vrijeme, upisali na sport, ograničili vrijeme na internetu, više nije ostajao sam u kući.

"Mislim da je to stavljeno pod kontrolu, pod nadzor, iako on uvijek mora biti pod kontrolom“, rekla je majka i dodala, "mi smo sad prva generacija koja odgajamo takvu djecu i mislim da se kao roditelji ne znamo nositi s tim. Ne znamo kako će ta generacija stasati, u kom trenutku će oni nas preskočiti, da li je put kojim  oni sada idu ili kojim smo mi išli kao roditelji, pri njihovom odgoju, bio dobar ili nije.“

"Ako ovo moje iskustvo koje je bilo traumatično potakne bar jednog roditelja da se zapita je li moje dijete u toj skupini onda je ovo imalo svrhu, ovaj razgovor“ zaključila je majka.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!