U prihvatilištima nedovoljno mjesta za beskućnike, mnogi na ulici

U Hrvatskoj je oko 2000 beskućnika, a prihvatilišta i prenoćišta samo 14, i ukupno mogu primiti 450 korisnika. Kad se temperatura spusti ispod nule, popune se svi dostupni kreveti, pa tako i oni u zagrebačkom prihvatilištu u Velikoj Kosnici.

Zimski dani prvi su izazov za ljude koji žive na ulici. Topli smještaj često traže u vlakovima, tramvajima, na kolodvorima. Neki u prenoćištima i prihvatilištima.

- Kao dijete ostao sam bez roditelja. Od šeste godine sam po domovima, radio sam sve i svašta, propala mi je firma i onda sam završio tu, ispričao je Branko Antolić, korisnik Prihvatilišta Crvenog križa Zagreb.

Kad se temperatura spusti ispod nule, u zagrebačkom prenoćištu u Velikoj Kosnici uvijek se traži krevet više. Od njih 50, 45 je popunjeno svake noći.

- Imamo mi u rezervi uvijek 10-ak mjesta kada je baš neka krizna situacija i kada moramo smjestiti više osoba. Smještaji su skupi, pogotovo u glavnom gradu, najmovi su skupi, troškovi života su veliki. Zaista im puno znači da mogu negdje biti, da se mogu skloniti sa zime, pogotovo ljudima koji dolaze u prenoćište jer su na ulici prepušteni uvjetima koji se događaju vani, navela je Andrea Kozar Pasanec, voditeljica Odjela za zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba, Crveni križ Zagreb.

Prosjek godina korisnika je 55, a 80% je muškaraca i 20% žena. U prenoćištu mogu biti od 19 sati do 9 sati ujutro, a osigurana im je večera te doručak. Kako bi imali osjećaj doma, brine se ukupno 20 djelatnika.

- Zadovoljan sam s njima. I prezadovoljan, zbilja su svi dobri. Imao sam moždani pa sam malo sad osjećajniji, a inače sam i riba po horoskopu, a mi smo osjećajni, istaknuo je Branko Antolić, korisnik Prihvatilišta Crvenog križa Zagreb.

Mjesta za sve beskućnike u Hrvatskoj ipak nema.

- Na području cijele Hrvatske postoji 14 prenoćišta i prihvatilišta. Nema ih dovoljno jer su sveukupni kapaciteti u Republici Hrvatskoj otprilike 450. Smatramo da je apsolutnih beskućnika oko 2000 minimalno, a relativnih i do 10.000, kazala je Karla Šneperger, socijalna radnica i stručna suradnica za unapređenje rada Hrvatske mreže beskućnika.

Sve su to sugrađani s istom željom - da blagdane proslave na što ljepši način i da ih to barem malo podsjeti na toplinu vlastitog doma.

Pomoć beskućnicima u Splitu i projekt Housing First

Iz Splita se u središnji Dnevnik HTV-a javila novinarka Ivana Šilović koja je rekla kako su unatoč blagdanima i blještavilu ovi dani emotivno teški za sve ljude koji su iz raznih razloga ostali bez svojih domova, ali i bez podrške svoje obitelji.

- Splitska udruga  MoSt djeluje već više od 25 godina, brine o beskućnicima, treba im čestitati na tome, ali i na činjenici da su uspjeli ono što se vjerojatno rijetko uspije. A to je da su skinuli stigmu s imena beskućnici, kazala je Šilović.

Razgovarala je s Dadom Lelasom, predsjednikom udruge MoSt. Teški su ovo dani za vaših 35 stanara ovdje u prihatu.

- Božić je simbol obitelji i zajedništva te su to trenuci kada njihova usamljenost izađe na površinu. Tada se sjete mnogi života prije, sjetw se svojih nekakvih obiteljskih veza koje su imali i zaista nije lako. Mi se trudimo da pokušamo barem napraviti nekako da im ovo bude dom, ali normalno da dom ne može ništa zamijeniti, istaknuo je Lelas.

Beskućnici se nisu htjeli snimati , a u Splitskom prihvatilištu je 35 ljudi. Međutim, jako puno ih je vani.

- Prije par mjeseci imali smo jednu malu akciju i htjeli smo doznati koliko u Splitu ima zaista beskućnika. Otišli smo na sve krajeve grada. Uspjeli smo izbrojati da su vani još 33 osobe. Većinom su to strani državljani, ima nešto i naših državljana, većinom je problem ovisnosti, odbijaju pomoć, ne žele doći, neki također imaju neke izražene psihičke poteškoće. Jako je teško, pogotovo u ovim zimskim mjesecima preživjeti na ulici, kazao je Lelas.

Razlog zašto ne žele prihvatiti pomoć samo je njima poznat.

- Ne žele koji put doći, nešto pojedu, ne mogu funkcionirati u zajednici, ne mogu funkcionirati a velikim brojem ljudi. Neki izbjegavaju stara poznanstva, različiti su zaista razlazi. Kad gledamo svih oko 4000 ljudi, koliko smo izbrojali kroz sve ove godine, svaka ta neka životna sudbina je bila posebna i specifična i zaista je teško napraviti nekakvu pravu definiciju, objasnio je Lelas.

Još jedno od rješenja bi bilo stambene zajednice.

- Sada smo nekako došli u situaciju da prenoćišta zaista trebaju biti u centru grada, ali to je nekakav krizni smještaj, hitni, brzi i. Ali ako želimo nešto dobro napraviti za ove ljude, to je jedan projekt koji je započet u Puli, ali i diljem Europe, Housing First. To je jedan oblik rada koji je human, dostojanstven, za osobe koje su u beskućništvu i mislim da bi svi trebali ići u tom smjeru, naglasio je Lelas.