Ulrik Haagerup: Javni servis treba biti ljepilo društva

Gost emisije Razgovor s razlogom bio je dugogodišnji ugledni danski novinar i urednik, a danas izvršni direktor Konstruktivnog instituta Ulrik Haagerup.

Kako su mediji izgubili povjerenje? Koliko su odgovorni za apatiju i ravnodušnost u društvu? Koje je to posljedice ostavilo na demokraciji? Kako novinari mogu izgraditi most i povezati polarizirane strane, a da ne izgube na kritičnosti? Može li konstruktivno novinarstvo promijeniti način razgovora, potaknuti politiku da prekine svađe i ponudi ideje i rješenja? Koja je najvažnija uloga javne televizije u polariziranom društvu? Možemo li novinarstvo ponovno učiniti velikim? Možemo li vratiti povjerenje publike?

Na fakultetima se često, a i na počecima karijere, mlade novinare uči da je loša vijest zapravo dobra vijest; što krvavije, to bolje. No kamo nas je to dovelo?

- U digitalnom dobu to nas sve više dovodi do toga da u novinskim redakcijama pokušavamo privlačiti pozornost, želimo preglede, klikove, lajkove, tako što igramo na kartu straha kod ljudi, kaže Haagerup.

- No na taj način gubimo kredibilitet. Ako u novinarskom poslu uglavnom u fokus stavljamo ekstremne priče, ljudi će na kraju misliti da svijet jest ekstreman. Ako sve usmjeravamo na priče prepune sukoba, drame, ljudi će biti skloni tomu da svijet doživljavaju daleko gorim nego što uistinu jest. Ako ne izvještavamo o nijansama, kaže Haagerup, i o lošem i o dobrom, sretnom i tužnom, nego govorimo samo o crnilu, ljudi će steći iskrivljenu sliku o stvarnosti. Posljedica je da će ih obuzeti apatija i vrlo lako će ih namamiti oni koji nude jednostavna rješenja - populisti. A drugo što se događa diljem svijeta, pa tako i ovdje, kao jedno od mjesta u svijetu gdje je to najraširenije, zove se izbjegavanje vijesti. To je ideja da ljudi prestaju misliti da žele pratiti vijesti. Namjerno se isključuju. Kažu da je to za njih previše. 'Preplavljuje me, tonem u depresiju, ne vjerujem tome, grozno je.' I ta je izjava društveno prihvatljiva, rekao je.

"Možda je dobro za zdravlje, ali nije dobro za demokraciju"

Prema globalnim statističkim podacima, Hrvatska je jedno od mjesta u kojem to izjavljuje većina ljudi. Gotovo 70 posto stanovnika Hrvatske ne želi pratiti vijesti.

- Postotak u mojoj zemlji iznosi 27% i raste, i to smatramo jako lošim. No ako ljudi ne žele sudjelovati u razgovoru na nacionalnoj razini, u demokraciji, ako ne žele pratiti aktualna zbivanja, je li to dobro ili loše? Možda je dobro za zdravlje, ali nije dobro za demokraciju, za društvo, dodao je.

Krivnja za to pada na novinare i političare. Haagerup smatra da je bi nam to trebala biti jedna od najvećih bojazni kad govorimo o društvu.

- Ako ne znamo ništa jedni o drugima, kao ni o ljudima koji nisu poput nas, jer se isključujemo; kako da budemo društvo ako ne marimo - jer ne znamo? Riskiramo da se raspadne sve ono što čini društvo, kaže Haasgerup.

Pripremajući se za posjet Hrvatskoj, prolistao je neke naše novine i pogledao tv izvješća. Uočio je mnogo zabave, što je zgodno, kaže, ali time se ništa ne postiže. I mnogo je crne kronike, urlanja političara, prosvjeda. I stječe se dojam da je to Hrvatska.

- A kad sam došao ovamo, shvatio sam da ljudi vode svoj život, ima i stvari koje ovdje funkcioniraju! Pa ovo je dobro društvo, ljudi imaju što jesti, ne bodu se nožem na ulici... Dakle, situacija je ipak drukčija. Naravno, pretjerujem, ali slika koja se stječe o vašem društvu i koju Hrvati stječu ako prate vijesti na raznim stranicama, kao i vijesti ove televizijske kuće, a osobito komercijalnih postaja, vrlo je sumorna. Svijet ide kvragu, stalno, o kojem god da se mjestu radi. Postoje samo problemi. Izvještava se i o sportu kako bi se unijelo malo ležernosti, donose se recepti za dobru hranu, slavne osobe se ljube i to je to. A ja smatram da je novinarstvo mnogo bolje od toga, ističe Haagerup.

Spirala straha

- Kad je riječ o političarima, većina njih ulazi u politiku zato što imaju ideje o tome kako se društvo može poboljšati. Žele razgovarati o idejama, o poboljšanjima, čak i ideologiji. No tada shvate da mi ne želimo slušati o tome, već u fokus priče stavljamo sukob. Stoga, kako bi doprijeli do glasača moraju stvoriti sukob, dramu, biti ekstremni, nasilni i bezobrazni jer to funkcionira. Tada ih mediji pozivaju u studio, dospijevaju na naslovnice. Njihova se poruka širi na TikToku i Facebooku. Oponenti im također odgovaraju sukobom i dramom, tako da dobivamo spiralu straha, nešto što gledatelji i čitatelji ne žele slušati, rekao je.

- Nisam čuo nikoga u ovoj zemlji koji je imao lijepu riječ za političare. Gotovo nitko na ulici ne izražava se pozitivno o novinarima. Kažu da se ne žele oslanjati na njih, ne mogu im vjerovati, loši su... Naravno da ljudi mogu griješiti, ali percepcija jest stvarnost i problem doista postoji, rekao je.

- Novinari vrlo često agresivno postavljaju pitanja političarima i dobivaju isto takve odgovore. Međutim, ako se pitanja postavljaju drukčijim tonom, ako su novinari doista znatiželjni, kritični - a ipak ne agresivni, dobro informirani itd., takvi će postupci odmah djelovati na osobu s kojom razgovaraju, i političar će se početi drukčije ponašati, dodao je.

Haagerup govori o konstruktivnim vijestima i konstruktivnom novinarstvu. Konstruktivno novinarstvo je način razgovora o novinarstvu koji se bavi problemom.

- Ne možete biti konstruktivni ako ne postoji potkrijepljen problem koji omogućava konstruktivno djelovanje. Dokumentiramo problem, a zatim postavimo pitanje i pokušavamo naći rješenje. U fokusu priče su, dakle, potencijalna rješenja koja tražimo. Imamo problem. Je li ga tko riješio ili postigao bolje rezultate od nas? Što možemo naučiti od njih?

Isključiti vlastitu pristranost

- Drugo, ako su mene učili da u fokus svih vijesti stavljam bijelo, ili, što je vjerojatnije, ono najcrnje, a stvarnost su sve nijanse, sve boje između toga, kako kvalitetno izvještavati o nijansama i činjenicama kad je neusporedivo lakše napisati jedan jedini naslov ili priču prikazati iz negativnog rakursa koji nije potpuna laž, ali nije ni istina? Postoje načini da se to učini. Možete dati pojašnjenja, isključiti vlastitu pristranost i pružiti ljudima informacije tako da se sami mogu odlučiti, rekao je.

Posljednje je pitanje kako uključiti publiku. Kako da mi, kao novinari, olakšamo javnu raspravu?

- Ta uloga nije nužno ista kao i uloga moderatora. Ne, to mora biti netko tko zna o čemu govori, tko je uporan, znatiželjan, srdačan, suosjećajan, rekao je.

Zašto bismo mi novinari uvijek morali raspirivati sukobe, primjerice u debatama. Debatre na francuskom znači svađati se. Zašto mi u našoj profesiji mislimo da svi razgovori o društvenim pitanjima trebaju biti svađa? Zašto takve emisije nazivamo prema izrazu iz ratovanja ili boksa? Na nišanu, dvoboj, suparnici u kutovima, pobjednik, gubitnik itd. Kažemo da je to zato što je zabavno i ljudi to žele.

- Ne više! Ljudima je to dojadilo! Mrze političare koji viču i upadaju jedni drugima u riječ. To više nije zabavno gledati. Imamo probleme. Trebamo političare koji će ih rješavati. A političari trebaju novinare koji će to olakšati. Sad vi zašutite, sad vi govorite, dodao je.

Koji ste najbolji argument čuli? To je još jedno pitanje, bolje od onog tradicionalnog: Ne mislite li da je i on glup? A onda slijedi okršaj. Danas je u novinarstvu jako važno pitanje može li uloga novinarstva biti veća od kopanja rovova u društvu? Možemo li ući u prostoriju u kojoj bjesni sukob i ne pogoršati ga? Možemo li čak pokušati graditi mostove u društvu?

"Postoji tržište za pouzdano novinarstvo koje uključuje i nadahnjuje"

Na danskoj televiziji to su pokušali i snimili emisiju 'Daleko od Borgena' u kojoj su spojili dva političara različitih stajališta i stavili ih u stvarni svijet. Emisija je na kraju otkrivala jesu li promijenili mišljenje. Bilo je zanimljivo, kaže Haagerup, vidjeti usude li se priznati da su čuli argument o kojem prije nisu razmišljali i što ih je navelo da promijene mišljenje. Dobar primjer je i emisija 'Zajedno ili zdrobljeno' koja je navela političare da u 20 minuta nađu rješenje za konkretan problem. Sami su političari bili šokirani time koliko je postupak bio zabavan, koliko su učinkoviti postali kad su se poticajne strukture debate posve promijenile. Pljeskali su im ako su se složili i kaznili ako se nisu složili. Publika je bila oduševljena. 

- Prvo, to im je bilo iznimno smiješno. Drugo, iznimno zanimljivo. Odjednom su vidjeli političare kako čine ono što žele činiti kad uđu u politiku. Žele rješavati probleme građana. I ako nemaju većinu, moraju pristajati na kompromise s drugim političkim strankama kako bi iznašli način. Dobra priča je zapravo loša. Mislili smo da je tako. No upravo to odvraća publiku jer im je puna kapa takve retorike. Naravno da se morate baviti problemima i naša je anketa pokazala da ljudi i dalje klikaju na nešto čega se pribojavaju, ali te priče ne pročitaju do kraja... Danas možemo mjeriti i vidimo da se ljudi mnogo duže zadržavaju na pričama o institucijama, državama, gradovima, ljudima, koji su našli izlaz, koji nam mogu pružiti nadu i nadahnuti nas da se uhvatimo u koštac s problemima u životu i društvu. Postoji tržište za pouzdano novinarstvo koje uključuje, nadahnjuje, bavi se stvarnim problemima, kaže Haagerup.

Kritično je, ali ne i agresivno, već konstruktivno.

- Novinarstvo koje dokumentira sadašnjost, otkriva čija je krivnja, zašto se dogodilo, objašnjava sve to, ali i postavlja pitanje koje upućuje na budućnost, kaže Haagerup.

Neovisan i ravnopravan odnos

Pitali smo ga da dade savjet i nama na Hrvatskoj radioteleviziji. 

- Prije svega, važno je da vaši vlasnici shvate da je to javni medijski servis, što znači da je javnost vlasnik, a ne vlada. I to govorim, a da ne znam ništa o vašoj tvrtki. No diljem svijeta vidim da su javni servisi katkad pod jakim pritiskom ljudi iz vlade koji smatraju da su oni vlasnici televizijske ili radijske postaje. Oni plaćaju pa žele da se ta postaja kritički osvrće prema njihovim suparnicima, a da prema njima bude blaga. Tako postaja i novinarstvo gube kredibilitet. Političari bi doista trebali oprezno postupati. Trebao bi postojati neovisan, ravnopravan odnos između njih i televizijske i radijske postaje te online stranice u javnom servisu, istaknuo je.

"Novinarstvo je najvažnije zanimanje u demokraciji"

Haagerup također ističe da treba paziti i da novinari i urednici koji su zaposleni u javnom servisu znaju kakva je povlastica i obveza raditi ondje, dakle, za javnost. To znači da svoju pristranost, svoja stajališta treba ostaviti kod kuće. Svi ih imamo, ali profesionalni novinari, osobito oni iz javnih servisa, ne služe se moći koju imaju kako bi promicali vlastite ideje. Tada to nije novinarstvo nego politika i aktivizam.

- Čvrsto vjerujem u budućnost novinarstva i nadam se da će novinarstvo opstati. Društvu je potrebno... Novinarstvo je najvažnije zanimanje u demokraciji. Možemo se nadmetati s političarima čija je uloga važnija, ali svi bismo trebali raditi na boljoj interakciji tih sudionika i javnosti, počevši od nas samih. Političari bi trebali početi od sebe samih. Što mogu učiniti da to poboljšam... Građanin neka se zapita što može činiti drukčije. Možete si priuštiti da plaćate pretplatu na kvalitetne medije, možete plaćati novinarstvo, ono ima svoj trošak, kao i javni servis. Amen, zaključio je.