Prema podacima MUP-a tijekom 2021. zabilježeno je čak 10 posto više počinitelja vršnjačkog nasilja među maloljetnicima nego 2020., a novi slučaj vršnjačkog naselja u Dugom Selu ponovo otvara temu prevencije i zaštite djece i mladih od nasilja. Sustavnih istraživanja nema, ali prema nekima od postojećih gotovo svako treće dijete između 10 i 14 godina izloženo je nekoj vrsti verbalnog ili fizičkog nasilja u školi, a mnogi i izvan nje. Posebno zabrinjava što se samo 22 posto djece koja su bila žrtvom vršnjačkog nasilja obratilo odraslima za pomoć.
Kako prevenirati nasilje i kako zaštititi mlade u školi, ali i izvan nje govorilo se u emisiji Hrvatskog radija uređuje i vodi Jasmina Popović U mreži Prvog.
Gostvali su Ivana Delač, predsjednica stručnog razreda za školsku psihologiju u Hrvatskoj psihološkoj komori, Momir Karin, ravnatelj uprave za potporu iunaprjeđenjee sustava odgoja i obrazovanja u Ministarstvu znanosti i obrazovanja te Sena Puhovski, klinička psihologinja i predsjednica Zagrebačkog psihološkog društva.
Komentirali su slučaj u Dugom selu.
Ključ problema - u općeoj klimi u školi
Delač je rekla da je statistika koja pokazuje da se samo 22 posto nasilja prijavi odraslima - jako poražavajuća.
- Svi mi nastavnici i stručni suradnici trebamoo biti na raspolaganju učenicima i trebamo ih poticati maksimalno da se jave ako imaju ikakvih problema, a posebno ako imaju problema s vršnjačkim nasiljem. Čini mi se da bi ključ problema ležao u jednoj općoj klimi u školi. Da bi škola svim svojim djelatnostima i aktivnostima i programima trebala njegovati jednu kulturu u kojoj se učenici mogu obratiti za pomoć. Čini mi se i da je to više slučaj u srednjim školama, gdje je i uloga stručnih suradnika ponešto drugačija. Učenike često šalju na razgovore kad i sami naprave neko neprihvatljivo ponašanje pa to više doživljavaju kao kaznu, spram srednje škole gdje se možda sami javljaju za pomoć. No prvi korak u svakoj školi bi trebao biti da vrlo jasno svojim učenicima da do znanja da mogu i trebaju prijaviti odraslim osobama u školi bilo kakav oblik vršnjačkog nasilja i da za to neće snositi nikakve negativne posljedice. Jer se djeca boje odmazde nasilnika ako prijave nasilje u školi i nemaju povjerenja u sustav, u školu, da se izbori s tim nasilnikom, kazala je Delač.
- Uvijek kad se dogodi nekakav incidentt, a posebno vršnjačko nasilje, mi smo skloni samo tražiti krivca. Uvijek tražimo krivca, što je netko propustio napraviti, rekao je Karin.
- Sustavno istraživanje bi trebalo biti na razini, ne samo školskog sustava, nego cijelog društva. Mi smo uspostavili mrežu i način prijavljivanja nasilja u školama tako da vodimo evidenciju broja i vrste nasilja po školama. Jasno to u ministarstvu komuniciramo i jasno komuniciramo sa školama. Nije dobro kad se svi bavimo krivcem, a najmanje djetetom žrtvom. Roditelj koji šalje dijete u školu mora znati da je ono na sigurnom mjestu i da će mu biti adekvatno pružena pomoć. Mora postojati međuresorna suradnja s roditeljima, školom, otvorenija suradnja da ohrabrimo djecu koja su žrtve nasilja da to i prijave. Jer oni su u tim godinama, da ako si žrtva nasilja postoji i stigma da si loš pa da ti se to dogodilo. To je odgovornost svih nas, učitelja, roditelja, svog društva zaključio je.
- Djeca ne prijavljuju zato "što se ništa ne dogodi". "Ili bude još gore". I to je činjenica. To se nama može sviđati i ne sviđati, ali je tome tako u velikom broju slučajeva. Roditelji idu u mediju jer su bespomoćni i očajni. Oni pokušavajuu na druge načine, ali se ništa ne dogodi. I onda je zadnja linija obrane - otići u medije, istaknula je Puhovski.
Nedostaje stručnih suradnika
- Godine 2020. naši kolege radili su istraživanje na 880 hrvatskih škola da vidimo koliko psihologa je zaposleno u školama. Samo u 43 posto škola rade psiholozi, u ostalima ih nema. A trećina škola u tom istraživanju ne zadovoljava onoliko stručnih suradnika koliko je propisano pedagoškim standardom, dodala je.
- Ne, mi ne tražimo krivce, ali pozivamo na odgovorne, a to su ljudi koji sjede u Ministarstvu. Oni propisuju javne politike. Oni se bave time koliko stručnih suradnika ima i imaju li oni uvjet za to da djeca, kad im se događaju ovakve užasne stvari, zaista imaju nekoga kome će se obratiti, naglasila je.
Citirala je ministra obrazovanja znanosti iz kolovoza 2021. kad je bila velika konferencija za novinare u kojoj se govorilo o tome kako je pandemija utjecala na mentalno zdravlje djece i mladih.
- Tad je ministar izjavio da "će se stanja koja su prouzročena pandemijom rješavati u školama, a onda je rečenicu kasnije rekao da ne možemo očekivati da svaka škola zaposli psihologa, da "djecu ne možemo liječiti u školama jer to ne bi bilo u redu", istaknula je.
- Mi, u našoj zemlji nemamo sustav koji daje podršku djeci i roditeljima da ovakve situacije rješavamo konstruktivno i stručno. I onda imamo situacijuu u kojoj se djeca ne obraćaju nikome, eventualno roditeljimaa, jer odrasli svojim ponašanjem vrlo jasno daju do znanja da to nisu teme koje su nama važne, kazala je.
Karin: Ne bježimo od svoje odgovornosti
- Uvijek je krivo ministarstvo. Ne bježimo mi od svoje odgovornosti. Nismo ni mi zadovoljni s brojem stručnih suradnika i rasporedom po školama. Na razini cijelog sustava njihov broj je zadovoljavajući, ali nije dobro raspoređen. Sigurno da bi zapošljavanje struke i preveniralo i doprinijelo smanjenju vršnjačkog nasilja jer s djecom treba raditi. Prepoznali smo tu situaciju i moramo osmisliti sustav tako da svakom djetetu u RH na razini cijelog sustava, na otoku Visu, Lastovu i u Zagrebu, mora biti dostupna stručna služba i stručnjaci koji će pružiti pomoć, naglasio je Karin.
