10:34 / 28.11.2021.

Autor: Eli Lazarova Sladić, Tomislav Dmejhal/Odjel web i multimedija/HRT

Milanov put - borba sa sudbinom

Milanov put

Milanov put

Foto: Tomislav Dmejhal / HRT

Prije osam godina Milan Bosnić doživio je nesreću na motoru. I njemu i obitelji srušio se svijet. Prošao je sve - šok, bijes, tugu, očaj... na kraju je prihvatio surovu stvarnost. Živi, vježba, bori se. Sada mu je potrebna pomoć kako bi vratio barem djelić svog života od prije nesreće.

Poraze ja više ne brojim, jer za sreću niti ne postojim, ja sam mali kržljavi pauk s osam slomljenih nogu, vidio sam da ne vrijedi pa se ne molim više Bogu...

Ovako zvuči 42-godišnji Milan Bosnić iz Ilovskog Klokočevca kada misli i osjećaje pretoči u stihove. Odustao je od mnogo toga, od pjesama nije. Već osam godina ne govori. A ima toliko toga za reći...

Bio je veseo i drag mladić, omiljen u društvo, po struci brodski tehničar. Kada je prije 8 godina sjeo sa susjedom na motor, nije ni slutio da će mu ta kobna vožnja promijeniti život. Sletjeli su s ceste, udarili u betonski stup. Susjed - vozač se izvukao, Milan nije bio te sreće. Na tijelu ni ogrebotine, ali glava smrskana. Fraktura lubanje i nagnječenje mozga. Prognoze su zvučale strašno:

- Odite kući, mi ćemo vas nazvati, a nadajte se najgorem… prisjeća se Milanova majka Đurđica Malnar.

Ovu majku zadesila je još jedna strašna tragedija. Prije godinu dana izgubila je sina. Zbog bolesti srca preminuo je Milanov brat - Vedran. Njihovoj tuzi kao da nema kraja... 

Često ne znam što bi sam sa sobom pa sjednem, prekrižim se i porazgovaram s Bogom, a on se samo nasmije - zar opet ti? Što se ne sjećaš da smo se zadnji put dogovorili, neparni ujutro, a parnim radim popodne, stvarno pokvareno od tebe, kvarno kao mućak, sada ne radi ništa, pauza je za ručak...

- Bio je privezan, prikopčan na aparatima. Nije mogao nikoga prepoznati... nije razumio ništa, mrtav čovjek na krevetu, eto tako je izgledao - govori Đurđica.

Nakon sedam mjeseci u Krapinskim toplicama vratio se, kako njegova majka kaže, živima. Ali je trebao i prihvatiti surovu stvarnost.

- Ja kad sam došla kod Milana prvi put, to vam je bilo jako strašno, mogu tako reći – strašno! On je trgao pelene, gutao ih, znao je iščupati kanilu - sjeća se Vlatka Znamenaček, osobna asistentica u Udruzi invalida Daruvar.

Ja sam dno dna i ne mogu ispod toga, ja sam zarazan, ja sam nepitka voda, ja sam nula, negativno uzemljenje, ne znam za smjer pa tako nemam usmjerenje...

Sporo, uz puno truda, stanje se počelo popravljati.

- Kad sam ga znala brisati, s ovom lijevom rukom što može, me znao privući poljubiti… Tako, srce je bilo ovoliko! I sad još se nadam, da mi ga je još dignuti na noge - nada se majka Đurđica.

- S lijevom rukom može jesti i može piti. S desnom ne. Hodanje ne, uz dvoje osobe da. Gospođa koja odrađuje fizikalnu terapiju sada dok tih 15 terapija odradi, onda je nema opet neki period od oko 3 mjeseca pa onda tek opet dođe. A kad odrađuje, u tjednu tri puta dolazi.

Dok traje terapija, vidi li se ogroman napredak, kaže Vlatka.

- Baš se vidi i u samom hodu, ono što mu je i najpotrebnije. I onda uspostavljamo ravnotežu i dobijemo tu ravnotežu koju on nažalost kada je nema, izgubi. Izgubi, možemo reći izgubimo, u biti oslabi, ne koristi toliko i onda normalno da oslabi. Dok gospođa kad dođe, puno dobijemo.

Nažalost, fizioterapeutkinja je u ovom djelu jedna, ima puno pacijenata pa tko kako dođe na red...

No dok dođe na red, Milan ne čeka bespomoćno u krevetu. Odlučio je boriti se i vratiti svoj život. Kakav-takav...

- Pisao je pjesme prije nesreće, sada - kad ima inspiraciju i volju. On napiše, pa mene zamoli da mu prepišem. Onda si to zalijepimo na vrata ili u knjigicu prepišemo - kaže Vlatka.

Uvijek sam bio magarac, i od njega veća mula, znam da vrijedim, ali uvijek sam nula. Znam da vrijedim, ali kome da to dokažem, znam da šutim, ja nikad ne zapomažem. Pomažem kad ja to mogu, kad ne mogu, pomolim se Bogu.

- Strašno je pametan dečko i puno toga zna, vratilo mu se to. Zna igrati i “Čovječe, ne ljuti se”, “Uno”, onaj, kak se zove, šah. Ja naprimjer ne znam igrat šah pa onda me on uči, pa mi kaže da sam kraljicu dala za konj, pa mi se smije i tako, svašta nešto - smije se Milanova osobna asistentica.

Vlatki je Milan postao poput člana obitelji. S njim provodi svakodnevno po četiri sata. Sretna je što ju je prihvatio i što uspijeva doprijeti do njega.

- Odradimo sve što treba, pa je hrana, pa je šetnja, vježba, “Čovječe, ne ljuti se” ili tako nešto. Čak nekad znamo i keksiće zamijesiti pa pečemo kolačiće, rezance, to što on može i fokusiramo se na tu desnu ruku, da vrti stroj za kekse na mašini ili rezance. Ali to moramo biti jako dobri. Ima dana kada samoinicijativno dođe i - hoćemo li danas raditi rezance? I onda je sretan kad mama napravi juhicu.

Milanovi roditelji i Vlatka srećom nisu jedini koji mu žele pomoći. Tu je i Udruga osoba s invalidiitetom Daruvar. S njim su od same nesreće. Evo što kaže Davor Marić, izvršni direktor Udruge:

- Primijetili smo da je njemu ta usluga osobna asistencija doista puno pomogla u njegovom napretku pa smo u sklopu toga došli na nekakvu ideju kako bi njemu, ali i svim ostalim osobama kojima je jako teško izaći iz svog doma pokušamo nabaviti jedno kombi vozilo. Sami nažalost ne možemo prikupiti dovoljno sredstava pa smo se odlučili, evo naš projektni tim tu u sklopu Udruge, provesti jednu craft founding kampanju. Naziv kampanje je Vrlo je bitno, trebam prijevoz hitno”!

I Vlatka vjeruje da bi Milan volio što više se uključiti u samu Udrugu, u aktivnostima.

- Da dođe naprimjer kombi po njega pa da se odemo tamo družiti i s drugim korisnicima koji su tamo. Oni imaju slične priče pa bi to bilo jako lijepo. Na kraju krajeva, da ode i u šetnju van naselja. On ode s roditeljima, ali ovako kad bi se moglo s kombijem, kad bi došla Udruga, bilo bi daleko bolje - kaže.

Nije bitno da li si fin ili si osoba bahata, u životu sve je isto - ruši se kao kula od karata. Milijun puta do sada čitavi svemir srušio mi se na glavu. Znam da sam bio u pravu, ali nisam mogao pronaći riječ pravu...

Milan zaista najviše voli izaći iz kuće. Sretan je u šetnji, ali vožnja je njemu nešto posebno. Spreman je otići bilo kud, putovati koliko god je potrebno, samo da promijeni ambijent. Ali mu je potrebna pomoć. Njemu i drugima koji o običnom izlasku maštaju i mole jer ne mogu sami. Njima je to bitno, trebaju pomoć hitno!

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!