Zagrebačka crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića postaje nadbiskupijsko svetište

Samostanska i župna crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića, u zagrebačkoj Dubravi, u utorak postaje nadbiskupijsko svetište, mjesto posebne molitve, pomirenja i hodočašća nadahnuto životom kapucinskog redovnika.

Svečanost proglašenja, tijekom misnog slavlja koje predvodi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, održava se na sam blagdan sv. Leopolda, hrvatskog kapucina i sveca milosrđa, rođenog na današnji dan 1866. u Herceg Novom.

Župnik te kapucinske župe fra Josip Ćibarić je ranije u izjavi za medije rekao je da je postojala želja da se crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića proglasi svetištem budući da je postala "ispovjedaonica" za istok Zagreba, a u njoj se i svakodnevno održavaju duhovni programi.

- Za Božić i Uskrs u crkvi cijeli dan ispovijeda oko 20 ispovjednika na sedam jezika. U crkvi se nalazi i relikvija prvoga stupnja sv. Padra Pija koji je kao i sv. Leopold bio kapucin ispovjednik, rekao je fra Josip.

Istaknuo je da je postojala želja za proglašenje Leopoldova svetišta budući da takvo svetište ne postoji u Nadbiskupiji, a on je i zaštitnik Hrvatske kapucinske provincije.

Dobivanjem statusa svetišta, ta će crkva biti mjesto posebne molitve, pomirenja i hodočašća, nadahnuto životom kapucinskog redovnika poznatog po svojoj poniznosti, ispovjedničkoj službi i blizini ljudima, te će službeno dobiti novi naziv Svetište sv. Leopold Bogdan Mandić.

Prema općem Zakoniku kanonskog prava, svrha je svetišta napredak u vjeri, pobožnosti i ona su uvijek u službi "duhovnog života dijeceze". To bi bio "način na koji se kršćanstvo utjelovljuje u razne kulture i narode i kako se živi i svjedoči u narodu", ističe se u dokumentu.

Najveća želja rad na kršćanskom jedinstvu

Bogdan Mandić, hrvatski svetac i zaštitnik braće kapucina u Hrvatskoj, rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, današnjoj Crnoj Gori.

Prve redovničke zavjete položio je 4. svibnja 1885. Nakon novicijata, razdoblja obuke i priprema budućih redovnika gdje mu je u znak "novog života" dodijeljeno ime Leopold, odlazi na studij filozofije u Padovi. U tom gradu 1888. polaže svečane (doživotne) zavjete.

Teologiju je studirao u Veneciji gdje u rujnu 1890. biva zaređen za svećenika.

Kao mladi svećenik u početku je djelovao u raznim samostanima, a jedno vrijeme je djelovao i u hrvatskim krajevima i to kao gvardijan samostana Gospe od Zdravlja u Zadru, a oko godinu dana (1905.-1906.) u Kopru.

Svega nekoliko dana tijekom 1923. godine djelovao je i u Rijeci, no, najduže boravi u Padovi (od 1906. pa do smrti 1942.) prvenstveno kao ispovjednik.

Iako je njegova najveća želja bila raditi na kršćanskom jedinstvu, posebno na jedinstvu između Istočne i Zapadne Crkve, kod čega je osobito mislio na crkveno jedinstvo slavenskih naroda, jer je to smatrao svojim osobitim pozivom koji mu je Bog namijenio, poglavari nisu udovoljili njegovoj želji.

Kad je uvidio da se neće moći posvetiti aktivnom radu za crkveno jedinstvo i spoznao da je njegovo poslanje da svoj život posveti radu za duše u ispovjedaonici, zavjetovao se da će svakoga čovjeka koji dođe k njemu na ispovijed primiti kao istočnog kršćanskog brata: u postupak sa svakim pojedinim pokornikom stavit će svoju želju za svetim jedinstvom između kršćanskog Istoka i Zapada.

Blaženim proglašen 1976., svetim 1983. godine

Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, njegovo se štovanje munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. U Hrvatskoj je njegovo štovanje počeo najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac.

Leopolda Bogdana Mandića je papa Pavao VI. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu 2. svibnja 1976. proglasio blaženim.

Dana 16. listopada 1983., papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim.