Život bez struje na sat vremena od Zagreba

Možete li zamisliti samo jedan dan bez električne energije. Na samo sat vremena od Zagreba neki stanovnici banijskih sela bez nje žive već godinama. Njihova najveća želja je kada padne mrak, upaliti svjetlo.

- Eto, život je težak, što da kažem. Jako težak, ali što, sada da to ostavim? Da idem? Kuda, gdje? Toliko smo tu uložili. Koliko sa znoja, toliko i krvi, govori Dušan Tintor iz Čavlovice.

- U selo Čavlovicu se nitko nije vratio zato što nema struje. Mi smo jedini ovdje koji smo se vratili.

- Rođen sam 10.07.1957. To je 62 godine. Došao sam ovdje 2007.g. u 6 mjesecu. Vratio sam se iz Srbije i evo, sada će biti 13 godina kako sam ovdje.

- Kad sam došao, tu je bila šuma i u kuću se nije moglo ući. To je sve bila šuma. Puno smo mi tu uložili, prolili krvi i znoja dok smo iskrčili i očistili, dok smo došli do ovaca. To je sada najlakše prodati i zatrti. To se 13 godina stjecalo.

- Ja nisam došao ovdje da dobijem socijalnu pomoć. Ni ja, ni moj sin. Mi smo htjeli raditi,nešto  proizvoditi, da ne živimo od socijalne pomoći.

- Kako izgleda? Izgleda mračno. Teško, vjerujte teško. Sada kada je zima smrkne u četiri sata. Težak život skroz, mrak, jednostavno mrak.

- Da čovjek ima televizor...Evo sad kad su bili ovi izbori  za predsjednika ja sam izlazio na cestu i gledao hoće li itko naići da ga pitam tko je pobijedio. Nemate pojma ni što se dešava u državi ni u svijetu. Jednostavno si izoliran čovjek.

- To što nemam struju mi je najveća muka  koju imam. Ja imam 62 godine i moram sebi prati ručno veš. Ja ni jedan aparat ne mogu imati na struju.

- Mobitela nema, nemamo ovdje signal.

- Prijevoza ovdje nema, trgovina nam dolazi kombijem iz Dvora. Dolazi utorkom i petkom, a prva trgovina je u Rujevcu i udaljena je 15 kilometara od nas. Prvi susjed je udaljen 2 kilometra.

- Zamrzivač imamo kod jednog čovjeka, Sime Arbutina, mog školskog prijatelja, udaljenog od nas 5 kilometara. Kod njega držimo meso kako bi mogli napraviti ručak. Pet kilometara do njega, pa pet od njega nazad ovamo gore.

- 2008. godine sam podnio zahtjev za struju, a do dan danas je nisam dobio. Ja sam se više puta obraćao u Elektru za struju. Oni su rekli kako nemaju sredstava da mi dovedu struju. Obraćao sam se više puta u Općinu Dvor, rekli su dobit ćeš struju, ali kako onda tako i danas. Struje nema.

- Ja sam dobio obnovu od države, dobio sam stolariju, dobio sav materijal za struju, a ja nemam struju. Ja sam razveo struju po kući, a struju ne mogu dobiti.

- Sin je išao na to da bi otvorio da imamo neki prihod, no, mljekaru i siranu ne možemo otvoriti zato što nemamo struje.

- Ja sam u 7. mjesecu imao ponudu 20 tisuća eura da to prodam, ali sin nije dao. On nije dao, on me zeznuo. Ja bi je dao za 20 tisuća eura pa otišao. A kuda? Ne znam ni ja kuda. To je ono najgore što čovjek ne zna kuda, a ovdje ne može biti, ne može živjeti.

- Što sam ja? Kakav sam ja građanin? Poniženi građanin!  U današnjem vremenu da nemate struju, ne znate što se dešava u vašoj državi, a kamoli izvan nje. Nemate o ničemu nikakve informacije. Ništa. Znači, živite u totalnom mraku. 

Pitali su me što bi najviše volio da sada dobijem struju?
Cijelu noće ne bi spavao pa bi popalio sva svjetla i neka gore.