Zašto je nekima u Crnoj Gori, a i izvan nje, sporno biti Crnogorac?

Neka nacionalno-etnička sporenja u našem susjedstvu još nisu riješena. Državnost Crne Gore počinje međunarodnim priznanjem na Berlinskom kongresu 1878. No razne države na tom prostoru postoje stoljećima. Od 1918. zemlja se utapa u novu veliku kraljevinu. Malo je poznato kako sjedinjenje s drugim, ili prvim, kako već tko gleda, okom u glavi, kako se znalo tepati Srbiji i Crnoj Gori, proizvodi razmimoilaženja još desetljećima prije. Nastavljena su i nakon razvoda od Beograda prije 15 godina. I onda kulminirala posljednjih mjeseci. Ekipa HTV-ove emisije Agenda: Svijet otišla je na mitsku planinu Lovćen u potrazi za barem dijelom odgovora - što znači biti Crnogorac?

Od Karpata i Tatri, pa do Balkana, više je kopnenih uzvišenja koja su pretkršćanski Praslaveni nazvali Crna Gora. No samo ovdje, između slatke vode Skadarskog jezera i slanog kotorskog mora, od jedne je slavenske crne gore nastala moderna država. Ta gora je današnja planina Lovćen, nekovrsni Olimp crnogorske nacije. U njenom podnožju smjestilo se Cetinje. Mali gradić mitsko je srednjovjekovno izvorište crnogorskog identiteta.

- Pod jedan, ja sam Crnogorac, i samo Crnogorac. Svjestan sam ja da su nam bliski i Hrvati i Srbi, etnički, ali jednostavno, više stotina godina moje posebne historije, gdje smo u ovom kršu uspjeli očuvati slobodu od Turaka, stvorilo je moju jaku individualnost, kaže Cetinjanin Dragan Hajduković.

Ponosni na očuvani duh građanstva i tolerancije, neki Cetinjani u zanosu antičkim uzorima svoj će polis nazvati crnogorskom Atenom. Ali već u drugoj rečenici Crnu će Goru s jednakim ponosom nazvati slavenskom Spartom: neustrašivom, nepokornom i ratobornom.

Početkom rujna dio Cetinjana pobunio se protiv ustoličenja novog mitropolita Crnogorsko-primorske mitropolije Srpske pravoslavne crkve, koje se po treći put zaredom imalo odviti u Cetinjskom manastiru. Oko manastira inače traje buran pravno-vlasnički spor iz kojeg isparavaju mirisi sumnjive političko-crkvene kuhinje, u koju su ubacivani začini porijeklom s raznih strana: od Podgorice, do Beograda i Moskve.

- Bilo je dosta ljudi pretučeno i ranjeno od strane policije i pucano je gumenim mecima. Bačeni su suzavci, bačene su šok bombe kojima je istekao rok upotrebe. Praktično su htjeli otrovati grad, kaže Cetinjanin Đorđe, sudionik prosvjeda. 

Henrik i Đorđe pokazuju nam snimke sugrađana ranjenih gumenim mecima. Emocionalno su iznimno napeti i zabrinuti. Tvrde da je sve počelo tjednima ranije, kada su u grad počeli dolaziti ljudi izvana u četničkim i velikosrpskim obilježjima kako bi provocirali. Ne žele zaboraviti da je prethodni mitropolit ljude koji se izjašnjavaju kao Crnogorci nazivao komunističkom kopiladi, da je na Cetinje ranih 90-ih dovodio Arkanovu paravojsku, a ideološkim protivnicima upućivao srednjovjekovne kletve.

- Nažalost, ni prethodni metropolit, ni ovaj koji sada obavlja tu poziciju ne priznaju crnogorsku naciju, ne uvažavaju crnogorsku državnost. To ih je vjerojatno ponajviše i preporučilo za te pozicije, smatra politologinja Daliborka Uljarević.

Ona nije jedina koja ističe da Srpska pravoslavna crkva nije samo vjerska, već i politička zajednica čije se djelovanje poklapa s imperijalnim ambicijama službenog Beograda.

- Ona je imala ne samo veliku ulogu u formiranju ove vlade, nego i u oblikovanju određenih političkih subjekata pred same izbore u kolovozu 2020. godine. Preporuka za premijera, za većinu ministara i brojna kadrovska rješenja na rukovodnom nivou je bila samo bliskost s crkvom, kaže Uljarević.

Sadašnja vlada sve kritike za sluganstvo Beogradu odbacuje i nudi drugi interpretacijski ključ za krizu: po vladi, suština je u činjenici da prvi put u 30 godina zemljom ne vlada stranka Mila Đukanovića. Prva post-đukanovićevska koalicija optužuje sadašnjeg predsjednika da rasplamsava identitetske podjele dok nova vlada pokušava demontirati njegovu višedesetljetnu korupcijsku hobotnicu.

- Đukanović pokušava, naravno, na svaki način da se vrati u poziciju da možda uzme vlast, jer njegovi razlozi nisu uobičajeni koje nalazimo u politici. On je toliko nepočinstava napravio da njega čekaju ozbiljna suđenja čim siđe s pozicije predsjednika države, jer je zaštićen imunitetom, kaže Slaven Radunović, predsjednik Kluba poslanika Demokratski front - NSD, DNP, UCG, RP.

U cijeloj priči posebno tragično djeluje dojam da promatramo otprilike šesti nastavak mučnog filma iz 90-ih. Pritom se Cetinje, sa svojih 14 tisuća stanovnika smješteno duboko u Balkanu, ne doima kao agresivna, isključiva nacionalistička sredina, već kao otvoren grad u kojem se različitosti poštuju bez obzira na složenu prošlost i temperament.

- Otac mi je Talijan, majka Crnogorka. 1941. je bio kao okupator ovdje, kao što su sad i Srbi okupatori ovdje... I tako ti je to. Poslije je vezao crvenu mašnu, bio je komunist, smije se kovač Bogdan Marcano.

- Mislim da se ovdje građanski koncept stvorio zato što je ovo uvijek bila tolerantna sredina. Mi smo poslije ratova Turcima dodjeljivali medalje za hrabrost. Bio je neprijatelj, ali je bio junak, kaže Hajduković.

I doista, Cetinje kao da ima nešto od one antičke Atene: dovoljno se dvaput okrenuti oko sebe da nađeš sugovornika spremnog na filozofiju. Svako malo prođe neki umjetnik, zanatlija, humanist ili ozbiljan znanstvenik. Hajduković je fizičar koji je 25 godina surađivao sa švicarskim CERN-om.

- Vjerujte vi meni da Cetinjani nisu ništa manje tolerantni od Švicaraca. Ama baš ništa manje, kaže.

Pitamo ga tolerira li se ovdje i homoseksualnost jednako.

- A to već ne bih mogao reći. To već ne bih mogao reći. Ali, ne bi bilo... Nema napada na njih, odgovara Hajduković.

Ovdje se mnogi do danas stide zbog sudjelovanja Crne Gore u politikama Slobodana Miloševića i, među ostalim, u agresiji na Dubrovnik. Ističu tadašnji prosvjed Cetinjana uz glasovitu pjesmu, za koju se u Hrvatskoj tada nije znalo, ali je zahvaljujući internetu izronjena iz magli zaborava i cenzura: "Sa Lovćena vila kliče: Oprosti nam, Dubrovniče! Oprosti nam, Dubrovniče! To su bili sve četnici..."

Četništvo nije dobrodošlo u ovom kraju. U Cetinju, a i drugdje u Crnoj Gori, nekoliko smo puta naišli na simbole NOB-a, jugoslavenske zastave, a naposljetku i spomenik vođi te borbe i te Jugoslavije, podignut prije tri godine na središnjem bulevaru u Podgorici - koju mnogi još uvijek, i privatno i u eteru, zovu Titograd. 

- Ne smijemo zaboraviti da je Crna Gora dala nesrazmjerno veliki broj partizana i narodnih heroja i zato je bila nagrađena obnovom nekog vida samostalnosti unutar SFRJ nakon onog što smo imali kao ukidanje 1918. godine. Antifašizam se tako prirodno nametnuo kao evolutivni razvoj multinacionalne tolerancije na kojima se zasniva crnogorsko društvo i ne iznenađuje zašto je danas najveći dio nasljeđa SFRJ u Crnoj Gori sačuvan, ističe Uljarević.

Od 1948. do danas u Crnoj Gori je bilo osam popisa stanovništva: na prvom se 92 posto izjasnilo kao Crnogorci, a dva posto kao Srbi. Svakog desetljeća broj deklariranih Srba blago se povećavao, da bi se nakon raspada Jugoslavije povećao naglo: 2003. se čak 32 posto popisanih izjasnilo kao Srbi, a tek 43 posto kao Crnogorci. Odvajanjem od Srbije brojke su ponovno krenule u smjeru crnogorskog opredjeljenja. Prosrpska stranka na vlasti, Demokratski front, ne priznaje, međutim, nijedan od dosadašnjih popisa.

- Mi ne smatramo da su Srbi manjina u Crnoj Gori, s obzirom na to da su oni gradili Crnu Goru i da su praktično, što znate iz dugogodišnjeg zajedničkog proučavanja povijesti, apsolutno bili stopostotno stanovništvo Crne Gore u staro neko vrijeme, kaže Slaven Radunović iz DF-a.

Već mjesecima se iščekuje novi popis stanovništva, jer bi mogao imati karakteristike političkog referenduma. Koalicijska vlada za to vrijeme visi o koncu. U parlamentu joj većinu daje jedan jedini glas.