Izrael obilježava 75. obljetnicu u ozračju sumnji i podjela

Izrael ovaj tjedan obilježava 75. godišnjicu osnutka u ozračju svađa i nesigurnosti, u sjeni prijepora oko pravosuđa koji su prouzročili neke od najdubljih podjela od utemeljenja zemlje 1948.

Dan sjećanja u utorak, kojim se odaje počast poginulim vojnicima, i potom Dan nezavisnosti su tradicionalno služili kako bi se pokazalo jedinstvo zemlje koja je od svog nastajanja vodila nekoliko ratova za opstanak. Ove godine je, međutim, raspoloženje drugačije.

- Uvjeren sam da nema veće egzistencijalne prijetnje našem narodu od one koja dolazi iznutra: naše vlastite polarizacije i otuđenja jedni od drugih, rekao je ovaj tjedan u Tel Avivu predsjednik Isaac Herzog na Općoj skupštini židovskih udruženja Sjeverne Amerike.

Otkako je početkom siječnja vlada premijera Benjamina Netanyahua najavlila reformu pravosuđa, deseci tisuća Izraelaca okupljaju se svaki tjedan kako bi kritizirali nacrt zakona i koalicijsku nacionalističko-vjersku vladu koju je Netanyahu sastavio u prosincu.

Vlada i njezini pristaše tvrde da su promjene nužne kako bi se ukrotili suci koji djeluju aktivistički i agresivno su prodrli u sferu parlamenta i izvršne vlasti. Vlada je krajem prošlog mjeseca ipak popustila pod pritiscima i stavila plan reforme pravosuđa na čekanje davši vremena za dodatne konzultacije.

Izrael nema ustav, nego ulogu ustava ima Deklaracija o neovisnosti i niz temeljnih zakona. To je jedan od razloga za nejasnoće koje postoje po pitanju razgraničenja zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Pred sudcima Vrhovnog suda širok je prostor za pravosudni aktivizam i zadiranje u područja koja su, po mišljenju aktualne parlamentarne većine, preduboko u sferi politike, ideologija i vrijednosnih shvaćanja o kojima valja odlučivati na izborima a ne u sudnicama.

Pravosudnom reformom ovlasti sudaca Vrhovnog suda smanjile bi se u korist demokratski izabranih nositelja zakonodavne i izvršne vlasti, a smanjio bi se i njihov utjecaj na izbor budućih sudaca.

No, prosvjedi ne prestaju i svojevrsna pat pozicija je otvorila ozbiljna pitanja kod Izraelaca o budućnosti zemlje koja nadilaze svađe oko sastava Vrhovnog suda i moći izvršne vlasti da poništi njegove odluke.

- Kakva ćemo zemlja biti. Da li demokratska i moderna zemlja ili zemlja u kojoj svi moraju služiti vojsku? Ili ćemo biti kaio zemlje koje nas okružuju?, zapitao se Uzy Zwebner, poduzetnik iz Tel Aviva koji je naziva domoljubom iz cionističke obitelji koja je na teritorij današnjeg Izraela stigla u 19. stoljeću.

Zwebner je veteran Jomkipurskog rata kada je koalicija arapskih država predvođena Egiptom i Sirijom u listopadu 1973. napala Izrael na Jom Kipur, Dan pomirenja, koji je najsvetiji židovski blagdan.

Zwebner, koji je u ratu bio ranjen dok je njegov brat pogionuo u borbi s Egipćanima na Sinaju, predstavlja dio društva koji se osjeća stubokom otuđen od move vlade.

Iza njegove zabrinutosti krije se strah od produbljivanja podjela koje u Izraelu oduvijek postoje između europskih Aškenaza i bliskoistočnih Mizraha, Židova iz arapskih zemalja koje se često naziva i Orijentalnim Židovima. između duhovnog i vjerskog Jeruzalema i otkačenog i nonšalantnog Tel Aviva te na posljetku desnih naseljenika i urbanih liberala.

Izraelski Arapi, koji čine petinu stanovništva, uglavnom se drže po strani i izvan rasprava o pravosudnoj reformi. Palestinci smatraju da se u raspravama ne spominju njihove zabrinutosti i pitanje okupiranih područje koja bi trebala biti srž njihove buduće države.

Mnogim sekularnim Izraelcima su pak trn u oku posebni uvjeti i potpore koje ortodoksnim Židovima omogućuju da izbjegnu služenje vojnog roka i uče u ješivama, umjesto da prihvate plaćeni posao.

Nacionalisti pak svoje kritičare optužuju za nepoštivanje demokracije, a sve zatrovanija politička klima hrani se na ljutnji i bijesu između "populista" i "liberalne elite", kao i u ostatku zapadnog svijeta.

Prema anketi informativnog kanala Channel 12 News, provedene prošli tjedan, oko 51 posto Izraelaca pesimistično gleda na budućnost zemlje koja je u jednom životnom vijeku od siromašnog, uvelike poljoprovrednog teritorija prerasla u svjetsku silu u visokoj tehnologiji.

Elisheva Blum, stanovnica židovskog naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, tvrdi da se "u zraku osjeća strah koji ponekad prerasta u mržnju".

Rođena u SAD-u, stigla je sa svojom vjerskom obitelji u Izrael 1988., Blum ističe da nema nikakvog razloga za mržnju među Izraelcima.

Smetaju je, priznaje, poruke prosvjednika koji se svaki tjedan okupljaju u središtu Tel Aviva, navodeći rečenicu iz izraelske himne "Biti slobodan u našoj zemlji".

- Smeta me to jer jedno nema veze s drugim. Tako ja to vidim (...) možemo se složiti da želimo biti slobodni ljudi u našoj zemlji. Ali što to znači, zapitala se Blum.

Kada je prije 75 godina Izrael osnovan, izgledi za preživljavanje židovske države, kako su vjerovali tadašnji analitičari, bili su gotovo nikakvi.

Dan nakon proglešenja države Izrael, pet arapskih država: Egipat, Jordan, Sirija, Libanon i Irak, potpomognuti postrojbama niza drugih muslimanskih zemalja poput Saudijske Arabije, Sudana i Maroka, napalo je novorođenu državu s ciljem da je razore prije nego što se i pojavi na karti svijeta. U muslimanskim četama borili su se i bivši pripadnici bosanskohercegovačke SS "Handžar" divizije.

Časnici zapadnih vojska i analitičari CIA-e predviđali su da će se Izrael u ratu protiv arapskog svijeta moći odupirati tri tjedna do najviše dvije godine.

Zbog britanskog embarga palestinski Židovi do dana proglašenja države nisu smjeli uvoziti, proizvoditi ni nositi oružje pa je židovska vojna obuka obavljana u tajnosti. Preko Šibenske je luke 1948. u Izrael otpremljeno oružje ključno za obranu novoproglašene države. U Izraelu je u trenutku proglašenja živjelo samo 600.000 Židova.

Do ljeta 1949. Židovi su obranili većinu svojih područja i proširili granice određene UN-ovim Planom podjele iz 1947.

Prva muslimanska država koja je priznala Izrael i s njime uspostavila diplomatske odnose bila je Turska (1949.)