Od Islamske revolucije do danas: Kontinuirani ciklus pobuna u Iranu

Iran ponovno ključa. U tijeku su najveći antivladini prosvjedi u posljednjih nekoliko godina, ali takve masovne demonstracije u toj zemlji nisu izolirani događaji, nego konstanta društvenog konflikta između autoritarnih državnih elita i različitih društvenih skupina.

U više od četiri desetljeća od rušenja šaha Reze Pahlavija, svaki val prosvjeda bio je potaknut drukčijim kombinacijama ekonomskih teškoća, političke represije i društvenih zahtjeva. Korijen svih budućih sukoba bila je Islamska revolucija 1979. godine. Prethodili su joj prosvjedi protiv šaha koji su kulminirali masovnim demonstracijama diljem zemlje i nasilnim obračunima sa sigurnosnim snagama, u kojima su stotine poginule.

Petak, 8. rujna 1978., kada je u sukobu prosvjednika i policije, tada pod Pahlavijevom kontrolom, više od stotinu ljudi ubijeno, uzima se kao točka nakon koje nije bilo povratka. Počeo je ustanak koji je doveo do kolapsa monarhije. Masovne demonstracije i štrajkovi različitih društvenih skupina, radnika, studenata i trgovaca, potaknuli su pad šaha Reze Pahlavija i uspostavu Islamske Republike pod Ruholahom Homeinijem.

Islamska revolucija donijela je promjenu koja je potpuno izmijenila društvene i ekonomske parametre zemlje. Od prozapadne i otvorene države Iran je postao teokracija u kojoj je vrhovni vjerski vođa po ustavu iznad predsjednika države.

Prvi prosvjedi protiv nove vlasti zabilježeni su već 1980. godine. Ženske organizacije pokrenule su velike demonstracije protiv uvođenja obveznog hidžaba. Vlast je privremeno odgodila primjenu zakona, ali je na kraju uspostavila strogo provođenje te mjere kao državne politike. Prosvjedi su brutalno ugušeni. Te godine počinje i osmogodišnji rat s Irakom, pa su prosvjedi bilo kakve vrste dodatno zabranjeni.

Od 1992. do 1995. dolazilo je do više prosvjeda zbog ekonomske situacije. U postratnoj zemlji divljala je inflacija uz golem pad životnog standarda. Takozvana pobuna siromašnih u Teheranu i Mašhadu brzo je ugušena.

Prosvjedi mladih

Po analitičarima, ovo je bio prvi znak da ekonomski prosvjedi mogu destabilizirati režim. No mnogo opasniji bili su prosvjedi mladih koji su tražili slobodu govora i ponašanja. Najvažniji su održani 1999. godine. Pobuna je tada započela kao snažan studentski otpor protiv zabrane reformističkog lista Salam i uvođenja stroge cenzure medija. Brutalan noćni upad paravojnih formacija u studentski dom, gdje su studenti premlaćivani i bacani s prozora, šokirao je naciju i pokrenuo masovne prosvjede u dvadeset gradova.

Bio je to prvi put od revolucije 1979. da su mladi izravno napali autoritet vrhovnog vođe, tražeći duboke političke promjene umjesto kozmetičkih reformi. Unatoč početnim nadama, tadašnji predsjednik Hatami povukao se pred prijetnjama vojske, ostavljajući studente na milost i nemilost represivnom aparatu.

Režim je prosvjede ugušio masovnim uhićenjima i mučenjima, ali je time nepovratno izgubio povjerenje nove generacije obrazovanih Iranaca. Ovaj događaj označio je kraj ere povjerenja u reformu unutar sustava i postavio temelje za sve buduće radikalne ustanke protiv teokracije.

Prosvjed protiv Ahmadinedžada

Zeleni pokret 2009. godine buknuo je kao masovan odgovor na sumnju u namještanje predsjedničkih izbora u korist ultrakonzervativca Mahmuda Ahmadinežada.

Milijuni Iranaca preplavili su ulice Teherana pod sloganom "Gdje je moj glas?", u najmasovnijim prosvjedima od revolucije 1979. godine. Iako su vođe pokreta, poput Hoseina Musavija, tražili reformu unutar postojećeg sustava, narodni gnjev brzo je nadišao njihove umjerene ciljeve. Režim je na mirne prosvjede odgovorio brutalnom silom, što je rezultiralo brojnim ubojstvima i masovnim uhićenjima. Snimka smrti mlade Nede Agha Soltan na ulici postala je globalni simbol državnog terora i nepopustljivosti teokratskog režima.

Ovaj pokret ostaje zapamćen kao ključni trenutak u kojem je iranska srednja klasa definitivno raskinula emotivnu vezu s vladajućom klerikalnom elitom.

Ekonomski prosvjedi

Nezadovoljstvo ekonomskom situacijom između 2017. i 2019. godine označilo je zaokret narodnog gnjeva s političkih sloboda na goli opstanak i osnovne životne potrebe. Glavni okidači bili su nagli kolaps nacionalne valute i drastično ukidanje državnih subvencija za gorivo, što je preko noći osiromašilo milijune građana.

Suprotno ranijim pokretima srednje klase, u ovim su prosvjedima sudjelovali radnici i najsiromašniji slojevi društva iz unutrašnjosti zemlje, koji su se tradicionalno smatrali bazom podrške režimu. Vrhunac nasilja dogodio se tijekom "krvavog studenog" 2019., kada su vlasti potpuno ugasile internet kako bi u tajnosti provele brutalnu operaciju gušenja pobune. Sigurnosne snage ubile su oko 1.500 ljudi u samo nekoliko dana, što je jedan od najsmrtonosnijih događaja u povijesti Islamske Republike.

Taj pokolj stvorio je nepremostiv jaz između naroda i države, pretvarajući ekonomske zahtjeve u nepovratni zahtjev za potpunim rušenjem sustava.

Prosvjedi za Mahsu Amini

Revolucija pod sloganom Žena, život, sloboda buknula je u rujnu 2022. godine nakon tragične smrti mlade Mahse Amini u pritvoru ozloglašene policije za ćudoređe. 

Ono što je započelo kao gnjev, munjevitom se brzinom pretvorilo u najdublju krizu Islamske Republike od njezina osnutka. Prosvjedi su ujedinili Irance svih etničkih skupina i društvenih slojeva. Žene su postale predvodnice otpora javnim spaljivanjem marama i šišanjem kose, izravno napadajući samu ideološku jezgru režima i njegovu kontrolu nad privatnim životima. Državni aparat odgovorio je ekstremnom represijom, stotinama pogubljenja i tisućama uhićenja, no to nije uspjelo ugasiti duh pobune koji traje i danas.

Današnji prosvjedi

Trenutačni prosvjedi počeli su zbog ekonomske krize i društvenog nezadovoljstva. Početak je bio 28. prosinca 2025. zbog pada vrijednosti novca, rasta inflacije i sve teže kupovne moći građana. Uključili su se trgovci, studenti, radnici i srednjoškolci, i sve se brzo pretvorilo u zahtjeve za političkom promjenom i odlaskom državnog vodstva, uza sve glasnije zazivanje i promjene državnog uređenja.

Početnim razlozima za prosvjede dodani su i ograničavanje slobode medija, uhićenja disidenata i represivne mjere protiv žena i manjina. Protesti su se raširili na sve pokrajine i gradske centre, od Teherana do ostalih gradova. Vlast pokušava ugušiti prosvjede uz objave da nijedan zahtjev neće biti ispunjen.

BBC i Reuters upozoravaju da su trenutačni prosvjedi do sada najveći izazov režimu Islamske Republike. Analitičari ističu širu geografsku i društvenu zastupljenost što čini pokret dubokim i teško ga je ugušiti klasičnim represivnim sredstvima.

Prosvjedi pokazuju akumuliranu frustraciju, pogotovo među mladima, a Iran je jedna od najmlađih država na svijetu jer je 42% stanovništva mlađe od 25 godina. Još jasnije rečeno - skoro polovica građana te zemlje rođena je nakon 2000. godine. Nova generacija traži novi način funkcioniranja države.

Hoće li uspjeti? Trenutačni odgovori ovise o dubini društvene mobilizacije i spremnosti režima na kompromis, a za sada nijedno nije jasno definirano.