13:39 / 21.08.2018.

Autor: Vjeran Mišurac

Planinarenje u srcu Švicarske – san svakog ljubitelja gora

Foto: Vjeran Mišurac

Foto: Vjeran Mišurac

Foto: - / -

Pustolovina HRT-ovog novinara Vjerana Mišurca u srcu Švicarske.
Tog dana sve je bilo spremno za pustolovinu. Nakon obilaska središnje Švicarske, od Luzerna preko Andermatta stigli smo u Bettmeralp, turističko mjestašce sa skijaškim i planinarskim stazama koje presijecaju tipičan švicarski krajolik. U seoce se može stići jedino žičarom, a u njemu se živi – pješice. Dostavna vozila smiju biti samo električna i treba držati otvorene oči, jer se jedva čuju. No, kad smo već kod otvorenih očiju, ono što nas čeka tek će nam ih otvoriti.

Već sam doručak bio je doživljaj – plata s više od 20 vrsta sira, od kojih barem njih 15 nismo nikad imali prilike probati.




Dok se punimo energijom i arhiviramo osebujne okuse, od kojih su neki doista neobični i jaki, pogled nam leti na Matterhorn, koji u daljini gospodari krajobrazom. Mi smo se odlučili na malo lakši, ali ipak razmjerno zahtjevan zalogaj. Uputit ćemo se grebenom uz ledenjak Aletsch i osvojiti dva vrha – Bettmerhorn (2858 m n. v.) i Eggishorn (2926 m n. v.), s kojih se pruža nezaboravan pogled.

Krenuli smo točno u 9 i nakon šetnje uz idilično alpsko jezero i sve strmijeg uspona prema gornjoj postaji skijaške žičare - stižemo do stijene. U njoj se prilično dobro snalazimo – sve je markirano i prema potrebi osigurano čeličnom užadi, no takve sekcije u početku su iznimka, a ne pravilo. Ipak, s vremena na vrijeme oko nas zine provalija i valja biti oprezan, pogotovo kad se izbije na vršni greben, jer s jedne se strane, duboko ispod nas, proteže visoravan, a s druge ledenjak Aletsch – sa svojih 23 kilometra najveći u Alpama. Nastaje spajanjem četiriju manjih ledenjaka na južnoj strani masiva Eiger-Mönch-Jungfrau, čiji se slavni i opjevani vrhovi uzdižu čak dva kilometra iznad najviše točke na koju ćemo imati prilike kročiti.

Nakon jednosatnog skakutanja s kamena na kamen dolazimo do Bettmerhorna, a zatim nastavljamo pratiti greben do škrbine u kojoj se nakratko odmaramo, uz neizbježnu užinu i vidike od kojih zastaje dah.



Oko nas usred ljeta blješte snježni vrhovi, a njihov odsjaj daje nam do znanja da je snijeg prošao mnogo ciklusa i prilično se preradio, što ga, bar u ranim jutarnjim satima, čini idealnim za uspon. Ipak, nismo navlačili dereze niti nosili cepine, jer ćemo snijeg danas samo gledati.





No mislite li da će nam to pokvariti uzbuđenje, razmislite opet.



Tik pred završni uspon na Eggishorn, australski novinar Dan Slater i ja odlučujemo se podignuti ulog. Nećemo laganom stazom poput ostalih. Navlačimo pojaseve i komplete za samoosiguravanje, koji se sastoje od namotanog i zašivenog užeta u spremniku. Iz njega izlaze dva užeta sa samozatvarajućim karabinerima. Što ćemo s njima? Jasno, u blizini je tzv. via ferrata, sustav klinova i čeličnih užadi pričvršćenih za stijenu. U svakom trenutku valja biti zakvačen za sajlu, barem jednim od dva karabinera. Dok se jedan premješta na sljedeće uže, drugi ostaje na prethodnom, tako da nas u svakom trenutku može zadržati.



I doista, već nakon prvih stotinjak metara počinju razmjerno teške sekvence. Prelazimo mostić od aluminijskih ljestava. Ljulja se nad provalijom. Ovo je trenutak u kojemu instinkti i panika ne pomažu, valja ostati hladnokrvan i jednostavno vjerovati u sebe, bez obzira na iznimnu izloženost. Nakon toga prelazimo niz klinova dok priječimo gotovo okomitu stijenu. Pod nama ponor. U daljini nam se smiju vrhovi južne Švicarske. Usredotočujemo se samo na sljedeći korak.



Stižemo do drugog mostića, koji uopće nema ništa što bi bilo nalik na prostor za hodanje. Za dva čelična užeta treba se držati rukama, jedno, ispod njih, rezervirano je za stopala, a još jedno za karabinere koji jedini stoje između nas i vječnosti. Treba li posebno napominjati, cijela stvar se vraški njiše lijevo-desno. Dan kaže: "Ovo glavinja!" Za nekoliko sekunda odustaje i koristi se zaobilaznim, lakšim putem. Ja se odlučujem na prolazak mostom i uživam u svakom trenutku uzbuđenja. Moram priznati, ni nakon dugogodišnjeg visokogorskog iskustva, još nisam imun na prizor vlastitih stopala na tankom užetu koje spaja dvije klisure iznad bezdana.



Zatim nas čeka još nekoliko priječnica, a onda nas stubište zakovano u okomitu stijenu vodi prema vrhu. Još pola sata i možemo se pohvaliti da smo prošli najtežom stazom Bettmeralpa. Svakako, iskustvo koje toplo preporučamo svima. I za kraj, odlučujemo da se nećemo vraćati žičarom, iako je, kao ponosni vlasnici Švicarske prometne propusnice, ne moramo platiti. Nakon cjelodnevnog pješačenja i penjanja, zadovoljni se pješice vraćamo u hotel, i to ravno na večeru.



Bettmeralp ćemo pamtiti po siru, fantastičnim stazama, provalijama, Aletschu i, priznajemo – po fondueu koji smo jeli za večeru. Umakanje kockica kruha u mješavinu rastopljenog sira izvrsna je aktivnost za nadoknadu energije, a to je, nakon zahtjevne visokogorske ture, i više nego poželjno. Nakon svega, ostalo nam je samo uputiti kratkotrajan pogled u zvjezdano nebo ispresijecano obrisima alpskih vrleti. Zaspali smo kao dojenčad.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!