13:00 / 25.06.2018.

Autor: Dragan Nikolić/D.M./HRT

Sekularizam na aparatima - što će učiniti Erdogan?

Dragan Nikollić

Dragan Nikollić

Foto: - / -

Turska nakon jučerašnjih izbora prelazi na izvršni predsjednički sustav. Kakve promjene očekuju zemlju - u iscrpnoj analizi Dragana Nikolića.
Turska nakon jučerašnjih izbora prelazi na izvršni predsjednički sustav. Kakve promjene očekuju zemlju?

Od jutros duboko podijeljena turska republika, u kojoj i dalje vlada izvanredno stanje, živi novi politički sustav, tijesno prihvaćen na prošlogodišnjem referendumu, onaj s golemim ovlastima predsjednika. Ukida se dužnost premijera, Recep Tayyip Erdogan preuzima dužnosti šefa države i vlade. Moći će izravno imenovati najviše državne dužnosnike (uključujući i suce), raspustiti parlament, izdavati izvršne uredbe, proglasiti izvanredno stanje.

Naposljetku se najmoćnijem Turčinu isplatilo što je krenuo na izbore godinu i pol prije redovitog termina. Iskoristio je i odjek turskih vojnih akcija u Siriji i Iraku, što je nacionalističko i konzervativno biračko tijelo itekako honoriralo. Pametno je preduhitrio i neminovnu ekonomsku krizu, koja se zasad drži umjetno pod kontrolom (pa i tiskanjem novca), jer inflacija ne pada ispod 12 posto. On i njegova stranka uspjeli su izgraditi mladu generaciju birača u koju je usađen osmanlijski identitet, islamska tradicija zapojasala je javni prostor. Ne treba zaboraviti da je u prošlom desetljeću, primjerice, udvostručen broj aerodroma u Turskoj, ali je i više nego udeseterostručen broj vjerskih škola. Jedan od razloga zašto se i republikanac Ince posljednjih tjedana kampanje toliko digao u postocima jest činjenica da je istovremeno kao zagovaratelj sekularne Turske i čovjek iz naroda (potječe sa sela, otac je bio vozač kamiona, majka nosi hidžab). Nije stoga bio presekularan zagovornicima konzervativne Turske. Ovdje je sekularizam na aparatima, kao i cjelokupno nasljeđe Kemala Ataturka.

Što će ovlasti modernoga sultana donijeti Erdoganu?

Erdogan ostaje u velebnoj Bijeloj palači u Ankari, modernoj verziji istanbulske sultanske palače, koja vrijedi 610 milijuna dolara i ima 1100 soba. Uzimajući u obzir činjenicu da u ovoj zemlji ima bezbroj onih koji rade za minimalnu plaću u protuvrijednosti 2150 kuna, Erdogan je zbog svog životnog stila, a ne samo ovlasti, doista moderni sultan. Narodu je za to vrijeme u kampanji obećavao otvaranje narodnih kavana, u kojima će se posjetiteljima 24 sata dnevno nuditi besplatni kolači, kava i čaj, a u kojima će oni moći listati novine ili knjigu.

Erdogan je zapravo odredbe novog političkog sustava pisao za sebe, uz pretpostavku da ima lagodnu poziciju u odnosu na parlament, gdje će njegova politička opcija imati većinu. To se sada i dogodilo, na tragu najcrnjeg oporbenog scenarija. Parlament inače ipak nije toliko uškopljen u izvršnom predsjedničkom sustavu. Mora odobriti proračun, može skratiti ili ukinuti izvanredno stanje, poništiti Erdoganove predsjedničke dekrete, može raspisati prijevremene predsjedničke ili parlamentarne izbore. Zgodno je da bilo kakva istraga protiv predsjednika zbog optužbi za kriminal mora dobiti potporu apsolutne većine u parlamentu. Da bi Erdogana poslali na Vrhovni sud, potrebna je dvotrećinska većina nakon tajnog glasovanja.

Koji su sljedeći Erdoganovi potezi?

Erdogan je u predizbornoj kampanji naznačio da bi u slučaju izborne pobjede mogao ukinuti izvanredno stanje, iako sumnjam da će to tako lako učiniti (Ince je to jamčio u slučaju trijumfa u roku od 48 sati). Erdogan je u kampanji obećao i ubrzavanje pristupnih pregovora s Europskom unijom, dodatni doprinos Turske u složenom procesu političke tranzicije u susjednoj Siriji, prevladavanje problema s Amerikom, produbljivanje odnosa s Rusijom (osobito energetskih)… Od gospodarskih obećanja veću kontrolu turske središnje banke i kamatnih stopa, kao i pretvaranje zemlje u jedno od deset najjačih svjetskih gospodarstava. Erdogan je ne jednom kazao: Nakon što ponovno osvojim predsjednički mandat, do 2023., kada je stogodišnjica turske republike, želim podignuti BDP na 25 tisuća dolara po stanovniku te povećati izvoz na 500 milijardi dolara. Za to će svakako trebati golema infrastrukturna ulaganja (svi veliki državni infrastrukturni projekti kojima se hvalio u kampanji i navodio ih kao modernizatorske poteze financirani su inače kreditima). Mislim da će ekonomija biti golem Erdoganov izazov. Gospodarska situacija je teška. Turska lira od početka godine izgubila je petinu vrijednosti (inflacija je trenutačno između 11 i 12 posto). Sjećam se krize 2001., kada je inflacija ovdje galopirala (za jedan dolar mogli ste tada dobiti milijun i pol lira). U takvoj situaciji Erdogan je sa svojom strankom krenuo po vlast. Turska je deset godina poslije imala rast veći od 10 posto, bila novi tigar, najbrže rastuća ekonomija među G20. Ali teroristički napadi i politička nestabilnost doveli su do toga da je nezaposlenost danas iznad 12 posto. Lakše je bilo krenuti naprijed na ekonomskim razvalinama koje su ostavili drugi nego što će biti ponovno dizanje ekonomije nakon vlastitih loših gospodarskih odluka.

Izbori su se održali za trajanja izvanrednog stanja, uvedenog nakon neuspjelog državnog udara prije dvije godine. Ogleda li se to u turskoj svakodnevici?

Od neuspjelog državnog udara iz javne uprave i vojske otpušteno je 107 tisuća ljudi (trećina svih dužnosnika u pravosuđu, primjerice). U zatvorima suđenje čeka oko 50 tisuća ljudi. Sve je to posljedica obračuna s gulenistima i svima onima koje Erdogan takvima smatra. U četvrtak je čelnom čovjeku Amnesty Internationala u Turskoj, primjerice, nakon što je već odslužio godinu dana zatvora zbog optužbi za terorizam, produljena zatvorska kazna. Inicijalno nije bilo mogućnosti žalbe nakon što bi osoba dobila otkaz na tragu dekreta o izvanrednom stanju. Ali onda je pod pritiskom Vijeća Europe turska vlada ipak osnovala komisiju za preispitivanje svakog pojedinačnog slučaja. Toj se komisiji dosad žalilo više od 100 tisuća ljudi, malo malo više od 1000 njih vraćeno je na posao. Oni koji su otpušteni nalaze se na svojevrsnoj crnoj listi u nacionalnoj bazi podataka i nijedan poslodavac ne usudi se ponuditi im novi posao. Svi ti ljudi sada preživljavaju od ušteđevine. Treba reći i to da su u posljednje dvije godine, koristeći izvanredno stanje, vladajući ukinuli mnoge neovisne medije (90 posto medija nalazi se inače u rukama države ili biznismena bliskih Erdoganu). U zatvoru je, prema tvrdnjama neovisnih izvora, završilo između 150 i 170 novinara. 

Što jučerašnji izbori znače za Kurde u Turskoj?

Kurdska narodna demokratska stranka ušla je u parlament i kao jedina stranka koja nije predizborno koalirala prešla taj visoki izborni prag od 10 posto, osvojila 11 i pol posto glasova. Rezultat je tim vrjedniji zna li se da je njezin predsjednički kandidat Demirtas svoju kampanju vodio iz strogo čuvanog zatvora, gdje služi kaznu zbog optužbi za terorizam i veze s terorističkom Kurdistanskom radničkom strankom, poznatijom kao PKK (što, naravno, Demirtas odbacuje). Primirje Ankare s PKK-om prekinuto je inače u ljeto 2015., tada je ponovno pokrenut sukob u kojemu je od 1980-ih do danas život izgubilo 40 tisuća ljudi. Politika koju Turska vodi u Siriji (sjetite se samo priče o sirijskoj enklavi Afrin) učinila je ovu zemlju još ranjivijom kada su u pitanju PKK-ovi osvetnički napadi na turskom tlu.

Zapravo je paradoks da je Erdogan u borbi za parlamentarnu većinu strahovao ponajviše zbog Kurda, koji čine 17 posto ukupnog biračkog tijela u Turskoj. Kurdi inače većinom žive na istoku i jugoistoku zemlje, a dio njih glas tradicionalno daje i Erdoganovoj stranci. Kurdska narodna demokratska stranka prvi je put ušla u parlament na izborima 2015. i zbog toga tada Erdogan nije uspio oformiti parlamentarnu većinu.

Što se može očekivati od Erdoganove Turske kada su u pitanju migranti i moguća nova migrantska kriza?

Europa je čekala ishod ove predsjedničke utrke jer od danas mora računati s mogućnošću novog izbjegličkog vala ako ga Erdogan odluči pokrenuti (i on i republikanski protukandidat Ince poručivali su da će se, zvuči pomalo grubo, riješiti više od tri i pol milijuna sirijskih izbjeglica u zemlji). U sinoćnjem pobjedničkom govoru Erdogan je najavio i nastavak borbe protiv terorističkih skupina, kao i daljnje napore za oslobađanje Sirije, kako bi se sirijske izbjeglice u Turskoj, koje on i dalje naziva gostima, mogle vratiti kući. Činjenica jest da je Turska zbrinula najveći broj izbjeglica na svijetu, četvrti najbrojniji grad u zemlji bio bi zapravo onaj izbjeglički. Gotovo milijun tih izbjeglica školske je dobi (njih 65 posto nastavlja svoje obrazovanje ovdje), a u izbjeglištvu je rođeno oko 300 tisuća sirijske djece. Vlasti u Ankari reći će da je Turska dosad na izbjeglice potrošila više od 21 milijardu dolara i da je to ionako mnogo više od novčane pomoći na koju se u strateškom sporazumu obvezala Europska unija, a koja se ionako, kažu ovdje, presporo preusmjerava prema Turskoj. Unija je uz to, kao protuuslugu Turcima za bolju kontrolu njihovih granica, obećala i pomake oko vizne liberalizacije za turske građane, kao i oživljavanje pregovora o članstvu u EU-u, ali zapravo su to bile samo dude varalice. 

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!