Srbija: Komemoracija žrtvama NATO bombardiranja 1999.

Oprostit ćemo ako budemo mogli, zaboravit ćemo samo ako nas ne bude bilo, ključna je poruka sa središnjeg državnog komemorativnog skupa u povodu 24. obljetnice NATO bombardiranja nekadašnje SR Jugoslavije na kojem se navečer na središnjem trgu u Somboru okupilo više tisuća ljudi.

Zračni napadi NATO snaga na teritorij tadašnje SRJ počeli su u večernjim satima na 24. ožujka prije 24 godine, nakon neuspjelih pregovora o prekidu sukoba i rješenju krize na Kosovu.

Članice NATO i međunarodna zajednica su kao povod za napad označili humanitarnu katastrofu prouzročenu sukobima na Kosovu, optužujući tadašnji režim Slobodana Miloševića, vojsku, policiju i paravojne postrojbe za progone i ubojstva kosovskih Albanaca. Do intervencije je došlo nakon što međunarodna zajednica nije uspjela uvjeriti Miloševića da okonča kosovski sukob i započne mirovne pregovore s predstavnicima kosovskih Albanaca.

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ocijenio je večeras da su dva razloga zbog kojih je, kako je rekao, NATO poveo agresiju. 

- Prvi je da nam pokažu svoju dominaciju, a drugi da nam otmu Kosovo i Metohiju, rekao je Vučić, naglasivši kako je Albanaca sad na Kosovu više nego što ih je bilo, a Srba manje nego 1999.

- Prije 24 godine konačno je umrlo suvremeno međunarodno pravo, ustvrdio je Vučić, istaknuvši da je Srbija danas jača neko ikad, ali da se mora čuvati mir.

Srbija neće nikakve sukobe, dodao je i poručio međunarodnoj zajednici da se ne treba igrati s crvenim linijama Srbije, misleći na postignuti sporazum o normalizaciji odnosa s Kosovom.

Na komemoraciji su govorili i poglavar SPC patrijarh Porfirije i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.

U zračnim napadima NATO 1999. sudjelovalo je 19 zemalja Zapada, a zapovjedio ih je tadašnji čelnik NATO-a Javier Solana, bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, što službeni Beograd smatra presedanom u povijesti Svjetske organizacije, kršenjem Povelje UN-a i međunarodnog prava.

NATO je pokušao postići suglasnost oko pravnog temelja za moguću intervenciju, a jedna opcija bila je dobiti odobrenja UN-a za vojnu intervenciju, no nakon prijetnje Rusije, stalne članice Vijeća sigurnosti, da će sigurno staviti veto, glavne članice NATO-a odustale su od moguće nove rezolucije koja bi izričito odobrila uporabu sile.

Bombardiranje je trajalo 78 dana, a podaci o žrtvama i počinjenoj šteti na vojnim, civilnim objektima i infrastrukturi su i dalje proturječni. Prema podacima Ministarstva obrane Srbije, poginuo je 1.031 pripadnik vojske i policije i oko 2.500 civila, od kojih 89 djece, a teže i lakše je ozlijeđeno oko 6.000 civila, te 5.173 vojnika i policajaca.

Istodobno, prema podacima Fonda za humanitarno pravo (FHP) i Fonda za humanitarno pravo Kosova, koji su 2014. objavili poimenični popis žrtava, poginule su 754 osobe - 454 civila i 300 pripadnika oružanih snaga. Među civilima je 207 Srba i Crnogoraca, 219 civila Albanaca, 14 Roma i 14 civila drugih nacionalnosti. Ukupno su stradala 274 pripadnika Vojske SRJ i MUP-a, te 26 pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova.

Tijekom NATO-ove intervencije uništeni su i oštećeni vojni objekti, ceste, pruge, mostovi, tvornice, škole, pojedine zdravstvene ustanove, deseci vojnih postrojenja i radara, ali i civilnih radio i TV predajnika, među kojima i jedan od simbola Beograda, TV toranj na Avali.

Procjena prouzročene materijalne štete nikada nije službeno objavljena, a u javnosti su spominjane brojke od nekoliko desetaka sve do oko 100 milijardi dolara.

Zračni napadi NATO okončani su potpisivanjem Vojnotehničkog sporazuma u Kumanovu 9. lipnja 1999. kojim su okončani sukobi na Kosovu, s čijeg teritorija su se u idućih nekoliko dana povukle snage srbijanske vojske i policije, ali i deseci tisuća ljudi od kojih se mnogi više nikad nisu vratili na Kosovo. Na teritoriju Kosova je tada uspostavljena civilna misija Ujedinjenih naroda (UNMIK).

Kosovo je 2008. proglasilo neovisnost koju su priznale vodeće zemlje Zapada. Beograd je odbija priznati i suglasiti se s prijemom Kosova u međunarodne organizacije. Državnost Kosova ne priznaje približno polovica članica UN-a, ali ni dvije stalne članice Vijeća sigurnosti - Kina i Rusija, te Vatikan, kao ni pet od 27 članica Europske unije.

Pregovori o normaliziranju odnosa Beograda i Prištine traju više od desetljeća, a dvije strane su se koncem veljače ove godine pod pokroviteljstvom EU-a suglasile o primjeni europskog prijedloga sporazuma, ali različito vide njegovu implementaciju u praksi.