Pola godine Štorekovi traže stvari, nema kraja izvidima, a ni nagodbe

Veljača 2020. Ni pola godine nakon što je bešćutno mlada obitelj Štorek s petogodišnjim djetetom izbačena doslovno na ulicu (Nakon godišnjeg s djetetom izbačeni na ulicu), Lucija i Borna ne znaju gdje su im stvari. Predmet u državnom odvjetništvu miruje, obitelj koja je ušla u posjed stana odbila je nagodbu, a Štorekovi žive u sljedećem unajmljenom stanu - i zazivaju pravdu.

Podsjetimo, u kolovozu 2019. Lucija se s kćeri vratila s mora. I u svoj stan više nije mogla ući.



Provalili su im u stan, promijenili bravu, njihove osobne stvari iznijeli kroz prozor. U blato, jer dan prije padala je kiša. Podno prozora stajali su kauč, dječji krevet, vreće za smeće...  I u njima život obitelji Štorek, mlade zagrebačke obitelji s petogodišnjom djevojčicom, koja je tog dana izgubila svoj prvi i tada jedini dom.

Štorekovi stoga danas traže pravdu. Jer ugovor o najmu, pravno-imovinska bitka oko vlasništva i kupoprodajni ugovor njihovom djetetu ne znače baš ništa.

Ni ne trebaju. Jer bi to petogodišnje dijete trebalo biti zaštićeno u svakom pogledu. Osim obitelji, i od institucija. Tih istih institucija na koje se vrlo rado svi pozivaju kada dođe do kršenja prava i propisa. Tih istih institucija koje u uređenom društvu jamče pravdu. Nerijetko smo čuli pravnike kako zbore o pravu i pravdi i kako je "brza pravda i učinkovita pravda".

- Da se takve stvari procesuiraju, a pravda brže dođe na vidjelo. S druge strane to je poruka ostalima da se to ne isplati. Jer kako sada stvari stoje, to se itekako isplati napraviti, kaže Lucija Štorek.

Njenoj su nesreći prošloga ljeta svjedočili i susjedi. U nevjerici su kucali jedni drugima na vrata s jednim pitanjem - što se to događa?!

Danas, ni nakon šest mjeseci, Štorekovi nisu pronašli sve svoje stvari. Tada su šutjeli, a sada, kaže Lucija, ljudi koji su im to učinili tvrde da se ne sjećaju kako su kauč i fotelja bili u stanu. Ili dječji krevet. Ladičar s dokumentima. I još štošta. Pa se zato, kaže, ne žele ni nagoditi.

- Evo tresem se, izgovorila je Lucija pred vratima kada se vratila s mora. Pred vratima s novom bravom. Koju njezin ključ više nije mogao otvoriti. Pred vratima iza kojih je ostala pustoš. Tek pokoji leptirić ispod nove brave svjedočio je da je iza njih na policu cipelice pospremala petogodišnja djevojčica.

- Zamislite da vi odete na godišnji malo se odmoriti, a onda preko noći nestane svih vaših četiri godine koliko ste proveli unutra. Nemam komentara, rekla je tada Lucija.



Vjenčani prsten, obiteljske fotografije, dokumenti, ušteđevina, dječji krevet, igračke, slikovnice, knjige, albumi, odjeća, obuća, ona crna haljinica koju svaka žena voli imati u nekom kutku ormara, uspomene... Ukratko život. Satkan od svih ovih naizgled sitnih stvari. Koje su završile u crnim vrećama. Za smeće! Nabacane, neke polomljene, neke rasparene.

- Ja sam, kaže Lucija, napravila cijeli popis. Prijavili smo sve na policiju. Uzeli smo odvjetnika i htjeli se ići dogovoriti. Jest to ružno, trebaju biti kažnjeni, ali bilo bi mi nekako lakše da smo se uspjeli dogovoriti. Ja sam dužna svojoj rodbini i ostalim ljudima od kojih sam posuđivala novac da si pokrpam te stvari. Tako da meni itekako treba taj novac. Ili stvari koje će mi vratiti, nebitno...

Vikend. Ljetni vikend. Jedan od onih kada nas baš policija upozorava kako trebamo paziti na stanove. Na svoju imovinu. Na dobro zaključana vrata. Baš takav ljetni vikend iskoristila je Vesnica Uroda i s kupoprodajnim ugovorom u rukama dovela bravara, bez najave, bez upozorenja.



Zvali su i Lucija i Borna s mora policiju. I zamolili prijateljicu da ode do stana. Policija jest došla. Ali nije puno napravila. Ni tada, ni poslije.

Imaju obrazloženje zašto:

"Kako smo vas već ranije izvijestili poslanim odgovorom u kolovozu, niti jedna od tri detektirane strane nije Policijskoj postaji podnijela kaznenu prijavu ili prijedlog za kazneni progon zbog eventualnih kaznenih djela".

Istaknuli su i da policija ni u kojem slučaju nema ovlast odlučivati o vlasništvu i/ili korištenju imovine, već pod određenim zakonskim uvjetima može samo pružiti pomoć nadležnim tijelima.

- Lucija Štorek: Policija zna gdje su naše stvari!

- Nađene stvari obitelji Štorek

Pa je slučaj Štorekovih postao predmet Općinskog državnog odvjetništva Novi Zagreb. Za koji su Luciji, tvrdi nam, usmeno odgovorili kako "ju mogu shvatiti da joj je njezina priča najvažnija, ali ima i drugih"...

Zar stvarno?, pita Lucija.

Ima drugih. Ali nas je zanimala njezina. Odgovor jest stigao.

Što je konkretno učinjeno, pitali smo. 

"Nastavno na Vaš e-mail koji ste uputili Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, a vezano za slučaj obitelji Lucije i Borne Štorek obavještavamo Vas da je u Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, povodom zaprimljenog posebnog izvješća VI PP Zagreb, PUZ-a, u tijeku provođenje izvida, a kako je postupanje tijekom izvida sukladno članku 206.f Zakona o kaznenom postupku tajno, za sada Vam ne možemo pružiti druge informacije o predmetu", odgovorili su iz Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu.

Na potpitanje kada će izvidi biti privedeni kraju i kada se mogu očekivati rezultati tih izvida, odgovor još nije stigao.

- Nadležnima poručujem: primite se posla, ostalima kažem čuvajte se, jer svakome se to može dogoditi. A nadležni ne rade baš ništa, kaže Lucija.



Pravnici su ljetos govorili i kako obitelj nije smjela biti izbačena iz stana. I upozoravali na kršenje jednog od prava u koje baš nitko ne bi trebao dirnuti. U pravo na dom. Ustavno pravo koje jasno kaže "Dom je nepovrediv". A Štorekovi su ga ostvarili. Legalno i legitimno. Pa izgubili. Njima je to pravo beskrupulozno oduzeto. Zašto? Odvjetnica obitelji Uroda na to pitanje nije odgovorila. Niti na bilo koje pitanje. 

"Prvenstveno zahvaljujem na upitu. Nadalje, obavještavam Vas da moja stranka, vezano za niže navedeni slučaj, nije zainteresirana davati izjave, odnosno priopćenja, S poštovanjem, Darija Božinović, odvjetnica", odgovorila nam je.

- Pravnik: Obitelj nije smjela biti izbačena na cestu

Tjedan dana tragali su za svojom imovinom. Pronašli su ju, točnije krhotine onoga što je činilo njihov dom, u podzemnoj garaži jednog zagrebačkog kvarta. Tek koji kilometar od Dugava, od Hribarovog prilaza 11 gdje im se u samo jednom jutru život preokrenuo naglavačke. Gdje je u blatu stajao crno-bijelo medvjedić koji nikada više nije pronašao put doma. Ipak je i Lucija nešto prekršila, kada je kročila u tu garažu. I to ne jedno, nego dva obećanja. Kćeri je obećala da će medo doći doma. Nije ga u garaži našla. Kao ni njezin romobil koji je dobila za rođendan.

Lucija i Borna Štorek nisu kršili propise. Lucija i Borna potpisali su ugovor o najmu sa ženom koja je tada bila živa. A nakon njezine smrti pravo vlasništva pokušava dokazati dvoje ljudi. Jedno po oporuci, jedno po ugovoru o doživotnom uzdržavanju. Ali sve to nije Lucijin i Bornin problem. To nije bila niti je trebala biti njihova briga, a još manje koplje koje će slomiti baš na njihovim leđima. Smatrali su pritom kako imaju siguran krov nad glavom. Jer su potpisali ugovor.

Ni u najluđem snu ne bi pomislili, rekli su tada, da bi im se ovo moglo dogoditi. Dogodilo se. Prije, ponavljamo, šest mjeseci. U danima kada je Borna trbuhom za kruhom otišao raditi sezonu u Dubrovniku. U danima za koje bi bili najsretniji da se nisu ni dogodili. Jer nema njihovih stvari. Nema još kraja izvidima. A ni nagodbe.