Italija 'nacionalizira' zlato: Prijeti li potez Rima stabilnosti eura?

Najava talijanske vlade da će promijeniti zakon o raspolaganju zlatnim rezervama otvorila je niz pitanja o odnosu nacionalnih država i europskog monetarnog sustava.

Italija je treća zemlja na svijetu po količini zlata, s 2.452 tone. Ispred nje su Njemačka s 3.350 tona i SAD s 8.134 tone. Italija, Njemačka i Francuska nositelji su eurosustava jer zajedno raspolažu količinom zlata usporedivom s američkom, što svaku raspravu o statusu tih rezervi čini iznimno osjetljivom.

Prema amandmanu prihvaćenom u sklopu proračuna za 2026. godinu, talijanske zlatne rezerve formalno bi pripadale “talijanskom narodu”, a ne državi ili središnjoj banci, što je izazvalo reakcije u Bruxellesu i upozorenja o mogućoj politizaciji monetarne politike.

O mogućim posljedicama tog poteza, ulozi zlatnih rezervi i granicama političkog utjecaja na novac razgovarali smo s Vladimirom Potočkim, stručnjakom za investicijsko zlato.

Politički manevar ili stvarna promjena?

Iako najava zvuči dramatično, Vladimir Potočki smatra da zasad nije riječ o suštinskoj promjeni u upravljanju zlatom.

– Moglo bi se reći da je to prije svega politički manevar za domaću publiku. Operativno i u praksi nije došlo do promjene nadzora ili upravljanja zlatnim rezervama, pojašnjava.

Amandman je, kaže, prošao prilikom donošenja proračuna, a u konačnoj verziji iz teksta je izbačena formulacija da zlato pripada državi te je ostalo da pripada “narodu”.

– To zvuči gotovo robinhudovski. Uzima se od bogatih i daje narodu. Upravo na to je reagirala Europska središnja banka, upozorivši da se time zadire u percepciju neovisnosti središnje banke, kaže Potočki.

Vlasništvo Banke Italije kao povijesna posebnost

Jedan od ključnih razloga zašto se pitanje talijanskog zlata stalno vraća u javnost leži u specifičnom vlasničkom modelu Banke Italije.

– De facto je riječ o banci koja nije privatna, javna je po funkciji, ali je u privatnom vlasništvu, i to bez stvarne moći upravljanja, objašnjava.

Naime, Banka Italije osnovana je 1893. godine u trenutku kada država nije imala financijsku snagu da je sama osnuje pa su vlasnici postali privatni dioničari, uglavnom banke i osiguravateljska društva. Taj model, dodaje, do danas stvara konfuziju vezano uz to tko ima stvarnu kontrolu, a tko samo administrativnu ulogu.

Zlatne rezerve i javni dug: Granica koju politika ne smije prijeći

Vrijednost talijanskih zlatnih rezervi procjenjuje se na više od 280 milijardi eura, što logično otvara pitanje mogu li se one koristiti za ublažavanje javnog duga ili proračunskih minusa.

– Sama činjenica da se u zakonskom tekstu spominju narod i država prvi je korak u politizaciji deviznih i zlatnih rezervi, a to po načelima i zakonima ECB-a nije dopušteno, upozorava Potočki.

Podsjeća da povijest jasno pokazuje što se događa kada dnevna politika “dobije ključeve trezora”: "Centralne banke moraju biti neovisne i voditi monetarnu politiku neovisno o dnevnoj politici. To je temelj stabilnosti".

Je li euro ugrožen?

Na pitanje može li ovakav potez Italije ugroziti euro, Potočki odgovara oprezno.

– U ovom trenutku euro nije ugrožen. No situacija bi bila posve drukčija kada bi istim putem krenule Njemačka i Francuska. Povjerenje je najveća valuta svakog financijskog tržišta, a euro počiva upravo na povjerenju, kaže. Dodaje kako bi upravo gubitak tog povjerenja bio najveći rizik za zajedničku valutu.

Tko na kraju odlučuje o zlatu u eurozoni?

Unatoč političkim porukama, pravni okvir eurozone i dalje je jasan.

– Zlatne rezerve nacionalnih banaka knjiže se u bilancama nacionalnih središnjih banaka, a ne u bilanci ECB-a. Točno je propisano koja su ovlaštenja ECB-a, a koja nacionalnih banaka, objašnjava Potočki.

Strategija monetarne politike donosi se zajednički, ali provedba ostaje u rukama središnjih banaka, bez upletanja politike.

– Po zakonu ECB-a nedopustivo je da se politika miješa i da bilo koja država samostalno odlučuje što će raditi s deviznim ili zlatnim rezervama, ističe.

Potočki jasno podvlači crtu: "Zlato nije ničiji pocket money, nije džeparac iz kojeg se mogu krpati proračunske rupe ili deficiti".

Više poslušajte u videoprilogu: