Buša - malo, žilavo govedo sve je češći izbor stočara

Izvorna i zaštićena pasmina buša koja je prije 70-tak godina u Hrvatskoj bila pred izumiranjem  bilježi stalan trend rasta. Zahvaljujući poticajima, u devet godina broj goveda je s 538 povećan na oko 6300 uzgojno valjanih jedinki. Malo, žilavo govedo - prilagođeno krškim krajevima - sve češći je izbor stočara jer dobro podnosi škrtu ispašu i vrućine. No, meso je buše još neprepoznato. 

Jutarnja rutina malog stada buša Nikole Štrpca. Idu na ispašu. Njima ništa više od toga što nudi krš i ne treba.

- Bitno je da imaju vode. Pustim ih ujutro, navečer ih Ispratim u tor pošto ima ovdje previše vukova pa se bojim da mi ne naprave štetu,. Nisu uopće zahtjevne. Ona uvijek nađe u kršu sebi i lista i trave za razliku od simentalca i drugih pasmina - ona je dosta snalažljivija, kaže Nikola Štrbac, stočar, Čučevo.

A Nikola zna što govori jer uzgojem drugih pasmina bavi se već dugo. Buše su stigle prije godinu dana.

- Zato što je ta pasmina najprivrženija krškim krajevima, najizdržljivija je. Buša je baš prirođena ovom krškom kraju, govori Štrbac.

Kojim je nekad dominirala, a zatim je gotovo nestala. No onda je došla zaštita, s njom i poticaji.

- Kad već govorimo o izvornim pasminama, onda je Hrvatska po broju stanovnika u EU jedna od najvećih s izvornim pasminama. Prije 15-ak godina bilo je 150 životinja, a danas ih imamo preko 6000, kazao je Bariša Dejanović, predsjednik Udruge uzgajivača buše.

Raste i broj uzgajivača jer sitna, otporna i prilagodljiva krava gotovo se brine sama za sebe.

- Ona normalno kao i sve životinje pase, ali i brsti, dok druge pasmine neće tako brstiti. Moderne pasmine jedu oko 18 sorti biljki, a ona jede preko 150. Sve jede, što god ima. Ako treba, ona će iskopati i korijen. Fali joj vitamina C - ide brstiti šipak ili ima proljev, ode glabati hrast, govori Bariša Dejanović, predsjednik Udruge uzgajivača buše.

A buša je i višestruko korisna.

- Što se tiče klimatskih promjena i ukupnog okoliša, buša održava cijeli ekosustav, ona održava bioraznolikost. Mi smo se kao država obvezali, a i generalno je trend, da sačuvamo bioraznolikost. Nije smisao da cijeli naš prostor zaraste i doživi sukcesiju nego da očuvamo pašnjak u njegovom izvornom obliku jer tu njegujemo i floru i faunu i njenu raznovrsnost, a osim toga s takvim životinjama smanjujemo mogućnost požara. Takva funkcija je isto vrlo bitna, kaže Ante Ivanković, profesor na Agronomskom fakultetu, nacionalni koordinator za animalne genetske resurse pri FAO-u.

Profesor Ivanković naglasit će i gensku, gospodarsku, ekološku, ali i kulturološku vrijednost buše.

- Buša predstavlja jedan živi spomenik kulture koji je ne kreiran u godini ili 10 godina nego stotinama godina i posjetitelji kad vide bušu, oni zapravo vide jedan pristup, jedan stil života kakav je bio u ovim krajevima stoljećima i tisućljećima godina, ističe profesor Ivanković.

Uzgajivačima poticaj zlata vrijedi. No svjesni su da će, zbog rasta broja goveda, ona s vremenom izgubiti status ugroženosti. Počinju pripreme za život bez poticaja.

- Tako smo u sklopu razvojnog programa razvili ideju da se udružimo kao sve tri izvorne pasmine i zajednički nastupimo na tržištu RH. Razlog je u tome što mi razlikujemo gastronomiju i hranu i smatramo da unutar gastronomije RH, ono što se može ponuditi stranom gostu je kvaliteta domaćeg proizvoda i pasmine odnosno kvaliteta mesa izvornih pasmina koje praktično ne postoje nigdje na svijetu nego u RH, kazao je Ante Franić, tajnik Udruge uzgajivača buše.

No gdje je buša u gastronomskom svijetu Hrvatske?

- Buša je trenutno na pašnjacima i još uvijek se zapravo ne nalazi u ponudi u našoj gastronomiji. Fantastično meso, nevjerojatnih okusa. Kad ga kušate, onako nezačinjeno, ima sve travnate note svježeg mediteranskog bilja, fantazija. Gotovo da ne trebate ni začinjavati. Tu je, ali još uvijek nije komercijaliziran, kaže chef David Skoko.

A što se sve može od tog mesa raditi, vidjelo se u ruralnom inkubatoru u Kistanjama. Hvalevrijedan projekt, no trebao bi bit samo jedan u nizu kako bi se postiglo ono što se želi.

- Kod nas postoji jedan jaz između proizvođača i konzumenata, a to su recimo restorani i ugostitelji. Ljudi će si doma spremiti bušu, teletinu u peki, ali za ozbiljnu komercijalizaciju fali spoj između potrošača i proizvođača i zato je jako bitno da ruralni poduzetnički inkubator djeluje kao poveznica gdje će se oni upoznati i shvatiti kakav odnos mogu stvoriti, ističe chef Skoko.

Koji uspješno funkcionira u Istri s boškarinom. Na redu su sada ostale dvije hrvatske zaštićene pasmine, buša i slavonsko-srijemski podolac. Jer kvaliteta je ono što čini razliku, još samo da je uspijemo svi i prepoznati.