"Drago mi je Plečko!" - novi samoborski suvenir

"Drago mi je Diklić!", "Drago mi je Mlinarec!" stare su zagrebačke fore. Koja bi bila samoborska verzija? Pa "Drago mi je Plečko!", dosjetila se Nina, zagrebačka kreativka sa samoborskom adresom, koja je željela je novi suvenir za grad u kojem živi. 

- I sjetila sam se da Drago Plečko zapravo živi tu u ulici. Javila sam mu se, a on je odmah, bez da je vidio dizajn, rekao: "Može, radite s mojim djelom što god hoćete!". Spojila sam nekakvu zagrebačku 'spiku', i jednu vrlo, vrlo zanimljivu samoborsku 'njušku', koju pratim cijeli život, kaže Nina aludirajući na Plečka, te dodaje kako se većini ljudi njezina ideja sviđa.

- Prvi susjedi su odmah kupili majice, jer su rekli da je on stvarno legenda, priča s osmijehom.

Ova nepopravljiva kreativka i entuzijastica, kad je riječ o umjetnosti i okupljanju dobrih ljudi, neumorno radi. Tako je prošle godine u centru Samobora otvorila konceptualni prostor – više galeriju, nego trgovinu, koja je mjesto sastajanja, razmjenjivanja dobrih ideja i energije.

- Kako se bavim proizvodnjom majica i torbi, najviše prodajem na festivalima i sajmovima – a sve je bilo zatvoreno, objašnjava Nina, kojoj je u pomoć uskočila prijateljica, inače vlasnica prekrasnog prostora u centru Samobora, koji joj je dala na korištenje dok ne stane na noge.

Ninina "deviza" je kako se krug dobrote more širiti – zato se u njezinom prostoru mogu pronaći i radovi drugih hrvatskih umjetnika.

- Na majicama imamo isključivo hrvatske umjetnike – kupnjom se podržava umjetnost u Hrvatskoj, proizvodnja – i to u Slavoniji, a od svakog prodanog komada odvajamo iznos za socijalno osjetljive skupine, ističe Nina, koja svaki mjesec daje prostor novom hrvatskom izlagaču ili dizajneru. Jedna od njih je i "Luda Baba", umjetnica Marta Grbešić, koja od otpada, odnosno plastičnih vrećica, izrađuje torbe, igračke, tegle za cvijeće. Nakon mjesec dana izlaganja svojih proizvoda u Nininom prostoru, održat će radionicu heklanja od plastičnih vrećica.

Još jedna od "zapovijedi" Nininog prostora je da se sve može reciklirati i ponovno "oživjeti", pa se u njemu može pronaći i second hand kutak s vintage odjećom – često nikad nošenom.

- Ovaj prostor sam zamislila kao interaktivni. Sve je u prostoru pomično, može se izmijeniti u bilo kojem trenutku, kaže Nina.

Uskoro planira organizirati mini sajmove, vintage sajam, i još mnogo toga.

- Baš volim ovakve shopove, gdje dođeš, poželiš ostati i popiti kavu, provesti 2-3 sata vremena čitajući knjige ili puštajući si ploče. Probala sam sve to priuštiti ljudima, objašnjava Nina, koja ponekad u svom prostoru s ekipom i zasvira gitaru.

- Bude spontano, samo da je život!, zaključuje.